Stočarstvo: Planištak Ivan, uz svojih 200, u planinu na ispašu vodi još 400 ovaca i za svaku zna čija je!

  

Nevjerojatno, planištak Ivan svaku ovcu raspoznaje, što po biljegu što po izgledu

   Jedan od gospodarskih stupova Hercegovine stoljećima je bilo sezonsko stočarstvo. Taj posao podrazumijeva izgon ovaca i krupne stoke iz tzv. niske Hercegovine na planine sjevera Hercegovine i juga Bosne. Razlozi selidbi stada su nedostatak vode i paše u ljetnim mjesecima. Po svemu sudeći taj posao datira još od vremena Ilira. Vlasnici stoke zvani ovčari ili pobočari u svibnju i lipnju, daju svoja stada sezonskim stočarima tzv. planištacima kako ih zovu u zapadnoj, odnosno planištarima u istočnoj Hercegovini, na  ljetnu ispašu. U Donjim badnjima ispod Čvrsnice, pronašli smo planištaka Ivana Perku zvanog Guslar te smo razgovor počeli upitom o nadimku?

   -Nadimak je došlo je otuda što uvijek pjevam, inače ne guslim, ali rado slušam gusle“.

   -U ovom trenutku na hercegovačkom području Planina, najmlađi ste planištak?

   -Da, na ovom našem terenu, koliko nas ima ovdje osam, devet što gonimo ovce.

Ivanovi dvori u planini

   -Otkud vi u ovom poslu, obično mlađi bježe od njega?

   -Ja sam ovaj posao sanja, kad sam tu bio s didom i babom devedesetih godina, bilo mi je tada pet godina, uvijek sam sanja da budem tu. Imali smo slabu malu kuću, uvijek sam govorio didu da mi je imat dobru kuću. Did kaže polako, jesi li vidio koliko je drvo pa ideš polako i na vri se njega popneš. Tako to biva, tako sam sada došao do nekog svog cilja, imam svoji dvjesta ovaca, imam osam krava, novu kuću… Što sam sanja ja to sada živim i ovo meni nitko ne može platit, da neko sada kaže zamijenit, platit, to se ne može platit.

   -Dakle, vi ste  planištak, odnosno stočar iz ljubavi.

   -Iz ljubavi, ima zarade, ali više je ljubav nego zarada. Sad smo ovu štalu koja je stara nekih 100 – 150 godina, obnavljali bio mi je rođendan, kad smo završili meni nije mogao doći bolji poklon za rođendan, nego kad smo taj posao završili!

Ovce u toru

   -Mnogi vas neće razumjeti, mada se vremena mijenjaju sve više ljudi cijeni tradicijske poslove, što vi kažete – kako vas ljudi gledaju, kako vas primaju kada vraćate ovce ili kada dolazite po ovce?

   -Što se tiče ovoga sada, vraćanja ovaca, to je isto jedan posa koji se nemere opisat kako je to, kad dođeš dole ljudima vratiti ovce. To kako te ljudi dočekaju, kako te gledaju, to se ne može nekome kazat kako se to vrednuje. Kod nas su sve ovce iz Ljubuškog, kad dođemo dole uvijek smo dobro došli.

   Gospodina Perku smo zatekli kako  luči ovce što je uvod za vraćanje ovaca njihovim vlasnicima. Ono što nas je iznenadilo - razaznaje ovce po izgledu?

   -Ja znam svačiju ovcu u glavu, njih četiristo, plus moje, ne treba biti zabilježena, kad muzem ovce koja mi god nailazi za svačiju ću reći čija je! To je urođeno, to je ljubav, to ne može svatko. Kažu meni neki sve ovce su iste – kako su iste, kad nisu, jesu li ljudi isti, nisu, tako i ovce.

Goveda na ispaši

   -Kazali ste da se ovaj posao isplati, ali on podrazumijeva cjelodnevni rad 365 dana?

   -To je tako, ali mi ne radimo toliko, radimo od 1. petog do 10. desetog, 24 sata svaki dan, ali mi  odmaramo do 1. petog nema toliko posla, ne muzu se ovce. Kad razvezen tuđe sa svojim ovcama spustim se kući u Rakitno i odmaram uz svoje ovce.

   -Što vam kažu mlađi ljudi, vaša generacija?

   -Pa šta ja znam, za svaki posao neko ti kaže da si lud. On ti kaže ti su lud što čuvaš ovce, možeš ići radit u firmu. Mi se jutros ustanemo, namirimo i pomuzemo krave, uđemo u kuću pijemo kavu, jedemo kolač, slatko doručkujemo do devet, do deset, neće nam nitko reći dokle smo sjedili, a on kad dođe u firmu u sedam, ne može on sjediti dokle hoće jer drugi nad njim tuče oraške na glavi, meni ne tuče nitko. Bogu hvala dočeka sam to da mi nitko ne tuče oraške na glavi, ove moje ovce neće reći kad sam ih pustio - u osam, devet, deset, ili danas ih neću puštat, bacit ću pedeset bala sjena.

Lučenje ovaca

    -Čuli smo i jednu zanimljivost, navodno ovca nakon što se pomuze jednom uvijek ide istom muzaru, je li to istina?

   -To je istina, ovca uvijek ide istom muzaru, malo kada pogriješi.

   -Očito ona tvrdnja – glup k'o ovca ne stoji?

   -To 'ko govori, neću da kaže što je on, ovca je najpametnija. Evo, ja ću sad pustiti ove ovce, sve će za mnom doći u Hercegovinu do svoje kuće. Sve će za mnom saći, pusti ljude pa vidjet ćeš koliko će ostati u putu.

Tekst i foto: Dušan Musa (Večernji list)

Raspoloženi Ivan vraća ovce njihovim vlasnicima