Zvijeri: Čagljevi „zabavljaju“ žitelje ljubuških sela Stubice i Zvirića

 

Lovcima se ponekad i posreći

   Stjecajem okolnosti objava ove priče kasni mjesec, dva, ali koliko smo utvrdili, ništa bitno se nije u međuvremenu promijenilo. Nismo očekivali ovu temu u Ljubuškom kraju, ali nikad ne reci nikad. Krenuli smo posjetiti planištačku obitelj Pehar u Stubici, vidjeti kako zimi „deveraju“ s ovcama, koje ljeti izgone na Ljubušu. Stali smo pred trgovinom u Zvirićima, na domak Stubice i gospođu koja je čekala da se u 15 sati otvori prodavaonica zamolili za pomoć u orijentaciji. Gospođa, Stoja Mandarić, kako će se predstaviti pri snimanju razgovora, predloži da ako ne žurimo možemo nju pričekati dok kupi stvari pa zajedno krenuti prema kući obitelji Pehar. Dok smo čekali shodno novinarskoj znatiželji, upitasmo – kako se živi u Stubici, a Stoja k'o s nokta krenu o nevolji:

                                                   Zvono provocira čagljeve

   „Dobro je i nije dobro, sinoć sam se pošteno ispripadala, od čaglja, složiju se kriviti isto dica. Isto dičji glas, ko da se dica krive. Od stra se nemere slušat, e, od stra se nemere slušat! Još kad otopli, a zvirićko zvono zazvoni, onda pogotovu.“

   -Zvono na crkvi?

   -Ja, uza zvono navale zavijat. Je li zvono zazvonilo evo njih, u šest, u sedam, čim zvono kucne eto ti čaglja, počnu se krivit. Neznan šta in to znači, ali čin je zvirićko zvono stalo zvonit na struju, odma se oglase. Koliko i' ima, ne znan, meni se čini kad se krive da i' je deset, petnes'. 'Ko će i' znat? Evo tu gori u Stane, prid kuću banulo i' troje. Tri čaglja!

Stoja - Mandarić - Nevolin i' čut' blizu kuća, pa eto ti

   -Mogu li ljudi u takvim prilika držat stoku, čuvaju, što li? 

   -Evo Mladenka koja izgoni ovce na planinu, ostavila svoje gori, u ćeri, ćer ima udatu u Ramu. Oni su ostavi ove godine gori sve ovce, nije ni jedne dogonila vamo. Ne smi i' dotrat, jer tiba imat najmanje tri čobana, minimalno tri čobana, sve zareslo nemere se vidit na petmetara.

   -Ovi drugi ljudi što drže po deset, petnaest ovaca, kako oni?

   -Gone doli na polje da i' vide, budu kod nji', pripaze, unda vrati kući, sprate u tor. Većinom je tako, a nema ni puno ovaca“, veli Stoja, a na upit gone li se ovce u brdo iznad kuća, nastavlja:

   -Kakvo brdo, brdo zaboravi. Brdo je zaboravljeno ima deset godina. Ja sam došla (udala se op. a.), evo bilo 16-ti prvog miseca  47 godina, i unda se krivija, od '77 godine. Eto koliko traje od '77., samo sad i' ima više. Ti godina bilo više naroda, više ajvana i nije bilo zareslo k'o danas. Kad san došla u Stubicu, Stubičko brdo je bilo čisto, nije bilo smrika nigdi, nijednoga, a sad ne vidiš čovika pridasebon. Ponekad i' nestani pa se opet pojave, ali u zadnjih tridesetak godina stalno su tu i sve i' je više. Narod šta će, smiče ovce i 'ko nije mislija, mora i' smaknut“, veli gospođa Stoja.

   -Mogu li nešto lovci učinit, ulove li kojega?  

   -Šta će ulovit, današnji lovci odu od kuće i roštiljaju. Ajde nekad i ulove kojeg. Tribale bi tu velike akcije, a lovci se osiguraju ponesu u torbi, ha, ha, ha…

                                              Zbog zvijeri ovce se "odmetnule" u Ramu

      Tako uz pomoć gospođe Stoje, koju iritira glasanje čaglja stigosmo i do kuće gospođa Mladenke Pehar čija obitelj još uvijek izgoni ovce na planinu. Mladenka je potvrdila da ovce umjesto u toploj Stubici, na krajnjem jugoistoku Ljubuškog, zimuju u hladnijoj Rami. 

   „Tako nam je lakše, teško i' je ovde čuvat, a nakotilo se živine ne smiš i' pustit same.“

Koja su vrimena došla - Mladenka s jetrvom u Stubici, ovce u Rami

   Uglavnom, stado jedne od zadnjih planištačkih obitelji Ljubuškog kraja zbog čagljeva i drugih okolnosti silom prilika u hladnijem dijelu godine seli u Ramu. Valja reći da obitelj Pehar na Ljubuši tijekom ljeta, čuva stado od nekoliko stotina svojih i tuđih ovaca i nema problema sa zvjerima, za razliku od južnohercegovačke pitomine koja iseljavanjem i povlačenjem stanovništva u gradiće postaje zemlja zvijeri. Nakon ravanjskih i stolačkih medvjeda, na sceni su i ljubuški čagljevi,

   Priču o čagljevima, potvrđuju i drugi Stubičani. Neke poput gospođe Stoje iritira njihovo glasanje, a neki su se navikli. Kažu da ima i vukova koji se ne glasaju, pa je moguće da naiđu samo u prolazu. Za sada u kuće ne ulaze, vladari su šikare i brda, ljudima ostaju kuće, okućnice i polje. Neki veli da su lovci pokušavali smanjiti brojnost te invazivne vrste, ali nije bilo velike koristi… Inače, naselje Stubica nije neko zabačeno seoce nego od Kravice i autoceste kilometar, dva udaljeno mjesto.

Tekst i foto: D. Musa

Stado obitelji Pehar na Pejarovoj lokvi između Ljubuše i Vrana