Gaovica riba za sultane ili: U Biospeleološki muzej u Zavali stigle endemska ribica

 

Predaja gaovice kod muzeja u Zavali

   Mada joj je čuvena popovska „maksuzija“, promovirana u seriji „Lud, zbunjen, normalan“, privremeno oduzela primat gaovica se opet vraća, ali ne popovska nego imotska. Imotska gaovica je u Popovo stigla ne podzemljem, nego stjecajem okolnosti. Za jednog posjeta skupine radoznalaca iz Ljubuškog, Ravnom i Popovu uz obvezni obilazak špilje Vjetrenice uputili su se i u razgledanje obližnjeg Biospeleološkog muzeja, kažu jedinstvenog u svijetu. 

                                                Nadaleko poznata popovska gaovica

   Tijekom predstavljanja eksponata i priče o nekadašnjem ribljem fondu, Vesna Slobođan, voditeljica muzeja, spomenula je kako je betoniranjem korita Trebišnjice iščezla gaovica, čuveni afrodizijak! O njezinoj slavi predaje kažu, zahvaljujući vještim Dubrovčanima, raspredali su i sultani u Carigradu.

   Među prisutnima bio je i Vinko Herceg, zaljubljenik u arheologiju i prirodu, poznat i po nadimku Schleimann, po njemačkom istraživaču, koji je promptno ustvrdio da gaovice ima i u virovima na rubovima Ljubuškog polja i vrgoračkog Rastoka. Obećao je da će preko upućenih znanaca istu nabaviti i darovati muzeju. Međutim, virovi su kasno proradili, tek u proljeće počeli su izbacivati gaovicu i to u malim količinama. Ipak gospodin Herceg je uspio osigurati nešto više od kilograma tih ribica u koje se umiješala i jedna plotica, za Biospeleološki muzej.

Među imotske gaovice umiješala se jedna plotica

   Po zahtjevima poziva kojim se autor bavi, provjeravajući areal rasprostiranja gaovice od Josipa Vekića inženjera lovstva i zaštite prirode iz PP Hutovo blato, doznali da postoje dvije vrste gaovice – čuvena popovska i imotska koja nije stekla slavu, što znači da za muzej osigurane gaovice nisu odgovarajuće. Nakana je nakana, gospodin Herceg je za muzej namijenjene gaovice donio u Zavalu i predao voditeljici Muzeja gospođi Slobođan. Bila je jako iznenađenja održanom riječi ljubuškog Schleimanna.

   Da bi se gaovica usporedbe radi, izložila prvo je trebalo osušiti pa kao eksponat postaviti. Međutim, sa zakašnjelim ulovom nestala je mogućnost sušenja, pa će imotska gaovce vjerojatno prvi puta u Popovu, poslužiti za kušanje. Prema opisu u stručnoj studiji „Ribe Neretve“ Mostar/Metković, 2013. (str. 152. – 155.), popovska i imotska gaovica se ipak razlikuju. Dimenzije su približne, dužina tijela imotske gaovice „najčešće 8 – 9 cm, a najviše 12 cm“. Popovska je nešto veća „može narasti do 13 cm, obično je oko 10 cm“.

Imotske gaovice razlikuju se od popovskih

   Osnovna razlika, pak, je u boji leđa popovske gaovice „su tamno zelena, bokovi žuti s ružičastim preljevima, a trbuh je srebrenkasto-bijele ili jasno žute boje“. Imotska gaovica ima siromašniji spektar boja. „Leđna strana joj je mrko siva do mrko crna, bokovi su nešto svjetliji, a trbuh bijel“. Imaju li ista svojstva nezahvalno je reći, tek „trebalo bi obaviti degustaciju“ bio je šaljivi zaključak na kraju ove primopredaje.

                                         Popovska gaovica praktički je nestala

   Za popovsku gaovicu se može reći da je „bila vrlo značajna vrsta za stanovništvo Popova polja. Lovila se u velikim količinama tijekom migracija i iz podzemlja, nakon čega se sušila i solila, te na takav način čuvala za prehranu“. Dalje se kaže: „Postoje zapisi da je takva usoljena gaovica bila jedan od darova koje je Dubrovačka republika slala sultanu. Na glasu je bila kao afrodizijak, vjerojatno radi velikog postotka masti u sastavu tijela“. Za imotsku gaovicu stoji da  da „slabo poznata vrsta bez vrijednosti za gospodarski i sportski ribolov. Lokalno je stanovništvo katkad lovi za prehranu“.

Vrelo Lukavac ispod Vjetrenice  možda povremeno posjete i popovske gaovice

   Popovska gaovica je endemska vrsta za Bosnu i Hercegovinu, te Hrvatsku. U Bosni i Hercegovini nastanjivala je Popovo, zatim Ljubomirsko, Dabarsko i Fatničko polje, rijeku Bunu u slivu Neretve i potok Kasindolka u slivu Bosne kod Sarajeva. Betoniranjem 67 kilometara korita Trebišnjice 1979. godine gaovica je iz Popova praktično nestala. U Hrvatskoj je zabilježena u Ombli kod Dubrovnika, te potocima i rječicama juga Dalmacije. Imotska gaovica je također, autohtoni endem. U Hercegovini je ima u Tihaljini i Trebižatu, a u Dalmaciji u Crvenom jezeru kod Imotskog, Baćinskom jezerima kod Ploča, Neretvi, Norinu, Vrljici…

Tekst i foto: Dušan Musa (Večernji list)

Naravno, nikakvo preuzimanje tekstova i slika ne dolazi u obzir, jedino to mogu New York Times, Le Monde i poslovni suradnici.

Ribu za sultane 1882. opisao je Franz Stindachner, austrijski ihtiolog i zoolog