Knjige: Oda entuzijastima u pokušaju da zaštite selo od odumiranja i ostave trag potomcima

 

Stanislavova petnaesta knjiga

   Mada Stanislav Vukorep na trči za brojkama izdati 15-tu knjigu nije mala stvar. Znajući Vukorepovu marljivost toj brojci se nismo iznenadili, iznenađenje je bio podatak pri kraju knjige u životopisu gdje je navedeno da ima 11 radova u rukopisu, te 17 knjiga u pripremi! Za neka od tih budućih djela kao što je Planištarenje već smo čuli, a ovoga puta smo se ograničili na zadnje djelo „Društvo prijatelja starina Hutovo“ koje je ovih dana predstavljeno u Neumu. Govoreći o motivima za pisanje tog djela autor ističe:

   „Za mene je ova knjiga dokument, jer ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo, bez obzira na temu. Zapisano ostaje, koga bude zanimalo kad mu zatreba može čitati. Ova knjiga mi je bitna jer govori o tome što sam ja radio za zajednicu i što su ljudi moji prijatelji također, radili za zajednicu. Kažem knjiga je za mene dokument jednog vremena i jednog velikog entuzijazma s kojim smo radili. Zbog toga sam nastojao da uz imena ljudi koji su radili na projektu, sve potkrijepim i fotografijama. Jednostavno želio sam te entuzijaste ostaviti upisane da i njihovi potomci znaju za obol koji su dali“.  

Nacrt Zavičajne spomen kuće

   -Nastanak svake knjige ima poticaj, što je vas vodilo da napišete ovo djelo?

   -Ja sam od malena volio slušati priče starijih ljudi. Moj otac je bio željezničar, radio je na prugama od Hutova do Trebinja i od Hutova do Bosanskog Broda. Imao je dar za priče iz naroda. Ja sam se uz te njegove priče odgojio. Dok je otac bio živ u našoj kući su bila seoska sjela. Ljudi bi navečer dolazili i pripovijedali događaje, ono što su čuli od starijih, nekada bi to potrajalo do duboko u noć. Nije tu bilo priča bez veze, to su bile priče o istinskim događajima. Vještiji bi to malo i nakitili da ljepše zvuči, a ja sam upisao svaku riječ. To je bio moj početak, koji me je vodio i vodi kroz život. Razgovor s ljudima, priče o ljudima, tako su se i rađale ideje koje sam nastojao i nastojim realizirati. Upravo na tim osnovama nastala je i knjiga Društvo prijatelja starina Hutovo. Meni draga knjiga, a najdraža mi je knjiga o rodu Vukorepa koju sam uspio napisati i u manjem tiražu objaviti“, naglašava ovaj plodni autor za kojeg je zanimljivo da je porijeklom iz Hutova, rođen je u Trebinju, a živi u Čapljini, te iz opusa saznanja iz naroda ispriča zanimljivu pričicu.

   „Jedan od poslova Hutovaca bila je da tako kažem proizvodnja i prodaja mazgi. Bio je to složen posao. Mazga ili (mazov) je križanac pastuha (muško) i magarice (žensko). Mlado treba odgojiti do godinu dana, onda bi se izvela u Popovo polje sveže se konopom za drvo od nje se odmakneš i gađaš je sitnim kamenčićima, piljcima. Mazga je tvrdoglava, dok je gađaš ona se čifta (baca se zadnjim nogama). Kad se smiri onda se mazga od godinu dana nasidža (goni na pazar) u Slano. Ono što je bitno mazga kad se smiri, možeš je tovarit, jahat, sviđat poslove, zato se gađa piljcima“.

Detaj s promocije u Neumu

   -Promocija u Neumu, što sada slijedi?

   -Promocija je bila u hotelu „Sunce“ njome sam zadovoljan. Sada slijedi poduži odmor, pa rad na nekoj od tri započete knjige“, kaže hutovsko-neumsko-čapljinski arheolog i arheolog željeznica, etnolog, anegdotičar, publicist i novinar, suradnik Hrvatske  akademije za znanost. Povod cijeloj ovoj priči su djela Društva prijatelja starina Hutovo koje je za tridesetak godina uspjelo izgraditi Zavičajnu spomen-kuću, Lapidarij u šamatoriju crkve Krista Kralja i hutovsku monografiju, organizirati niz manifestacija, mjesto učiniti prepoznatljivim…!

  Autor recenzije je dr. sc. Domagoj Vidović. Recenzent je trebao biti i prof. dr. Marko Dragić koji je u vremenu pripreme knjige slomio ruku i nije mogao napisati recenziju, ali je upoznat s tekstom. Nakladnik je općina Neum.

Dušan Musa

Naslovnica