Hercegovina na „čelopeku“: Šume krvare, zemlja puca, trave nema, grožđe se „čerezi“, pčele na izdisaju…
 |
| Zanimljivo drveće dobilo krvavu boju, samo badem još zelen |
Slučaj je htio da ovih dana prođemo i jugom
Hercegovine i dodatno se uvjerimo u razmjere suše na drveću i zemlji. Suša je
svoj neizbrisivi pečat ostavila i u zapadnoj Hercegovini, ali nam se učinilo da
je u zaleđu Neuma još vidljivije. Krošnje poslovično izdržljivog klena
(narodski kljena) dobile su krvavu boju, zemlja je „saptisala“ (usahla), trava
ako negdje ima od njih tragova, odavno požutjele, grožđe se „čerezi“ (pretvara
u grožđice), tako da ga i oni koji su planirali čekati kišu da ga opere,
prisiljeni brati. Takvo grožđe obiluje šećerom, ali otoka će biti znatno manja
od uobičajene, tako da će biti i suhih bačava. Pčela nema ni za lijeka, jer u
trenutačnom prirodnom okruženju za njih nema „posla“. Masline uvenule…
Suša iz 1952.
Stariji, a posebice mlađi vele – nikad ovako.
Mada je uz tekst potpisani napunio dosta ljeta, ne sjeća se da u srpnju, a
posebice kolovozu niti jedan dan temperatura nije spuštala ispod tridesetog
podioka! Međutim, nije da nije u prošlosti bilo vrući. Od 85-eg Vencela Alpeze iz
Ledinca kod Gruda saznali smo da je za narod ubitačan bio početak pedesetih
godina prošlog stoljeća.
 |
| Samo smreka zelena |
„Bilo je, bilo jakih suša. Sjećam se velika
je suša bila 1950. godine, a još jača 1952. Šest mjeseci nije bilo kiše, pala
je početkom četvrtog, a zatim dan po Svetoj Tereziji (2. listopada kada je
svetkovina na Ledincu op. a.). To je bila muka. Rađena zemlja ispucala, noge u
nju upadaju. Išli su ljudi na Baran (grudsko, poslovično sušno polje op. a.),
kopati bunare kako bi došli do vode. Žene su s burilima kilometrima išle po
vodu, danas bar ima vode“, veli Vencel, te podsjeća da je i 1951. bila za narod
ubitačna:
 |
| Grožđe se zbog suše pretvara u grožđicu, vina će manje biti |
Još opačija kako narod kaže, bila je 1917.
godina, tzv. Veliki rat, a kiše nije bilo također šest mjeseci, od 6. travnja,
do 7. listopada. Još s proljeća se umiralo od gladi. Najviše umrlih bilo je u
Drinovcima (Grude) 41 osoba, Ružićima 21, Tihaljini 14 (sve općina Grude),
Humcu (Ljubuški) 11, Međugorju (Čitluk) 10… (Halid Sadiković, Ljubuški memento,
str. 261., Sarajevo, 2018.).
 |
| Brdo iznad naselja Hutovo u općini Neum |
Nije samo bilo zlih godina, nego i vrelih.
Zahvaljujući susretljivosti službenika Meteorološke postaje u Mostaru (čije ime
na tom materijalu nije zabilježeno), još uvijek ratne 1994., dobih na
strojopisu otkucanu brošuru u kojoj su navedeni temperaturni rekordi za Mostar
od 1901. – 1958. godine. Koliko smo upratili ti rekordi srećom nisu oboreni, a
nadat se da i neće. Najviša temperatura u spomenutom intervalu u Mostaru, od
46,2 Celzijeva stupnja izmjerena je 31. 07. 1901. godine. Najviša temperatura u
kolovozu izmjerena je 10-og 1922. godine, a iznosila je 44,3 Celzijeva stupnja,
dok je rujanski rekord izmjeren prvog dana u tom mjesecu 1902. godine.
Meteorološke postaje
Podataka o tadašnjim toplotnim udarima nema,
pa time otpada usporedba nekad i danas. Početci rada meteorološke službe u
Hercegovini počinju 1886. godine kada su uz Mostar, u Hercegovini meteorološke
stanice dobili Humac (Ljubuški) i Široki Brijeg. Godine 1889. osniva se
Meteorološka stanica u Ružićima (Grude). Sve meteorološke stanice bile su u
nadležnosti Zemaljske uprave u Sarajevu.
 |
| Sume bez lista u zapadnoj Hercegovini |
Nije da nikad nije bilo i visokih
temperatura, samo je ljudsko pamćenje kratko. Laički bi se moglo zaključiti da
su visoke temperature početkom dvadesetog stoljeća bile posljedica golog
kamenjara. U međuvremenu se dobar dio krša pošumio, što sigurno utječe na
klimu. Međutim, ako nastavimo paliti kraške šume kao ove i proteklih godina,
onda je onih 46,2 stupnja izgledno u dogledno vrijeme.
Tekst i
foto: Dušan Musa (Večernji list)
%20u%20pozadini%20gola%20brda.jpg) |
| Mostar oko 1930-te (Carl Peez) u pozadini gola brda |
Primjedbe
Objavi komentar