Primjeri: U Ljubinju bezvodno polje rade, a na zapadu još se izrekom "ne isplati se" slade

 

Ljubinjsko polje ovih dana

   Htio ne htio svi oni koji poštuju tradicijske vrijednosti Hercegovine, ne mogu proći pored Ljubinjskog polja, a da ne bace pogled. Slika uvijek ista u zadnjih četvrt stoljeća – žito, duhan, krmno bilje, višnje…, uglavnom zapuštenih posjeda nema. U svemu tome zanimljivo je da Ljubinjsko polje ne samo da nema rijeku, nego nema ni vodu. Međutim, ljudi siju i sade. Jasno od te rabote ne mogu se obogatiti, ali na taj način uz održavanje ritama tradicijskih vrijednosti među kojima je rad u cijeloj južnoj Hercegovini doskora bio na visokoj cijeni, nešto i zarade.  Uz rad na vlastitim posjedima Ljubinjci privređuju i u zapadnoj Hercegovini, sade i beru povrće, režu lozu, održavaju vinograde, beru grožđe, masline… Ukratko uvelike pridonose održavanju poljoprivrede zapadno i južno od Neretve – Popovo polje.

                                                          Nova radna filozofija

   S druge strane Neretve polja u zapadnoj Hercegovini među kojima je najatraktivnije Ljubuško s najrazvijenijim sustavom vodonatopnih kanala u Bosni i Hercegovini – 180 kilometara osnovnih kanala(!), u perspektivi obećavaju amazonski ugođaj. Radne „vatre“ još drže pojedinci. Cijela sociološka studija trebala bi da se objasni što se dogodilo u proteklih tridesetak godina tijekom kojih je Hercegovinu poharala „znamenita – ne isplati se“. Ta – ne isplati se, počela se širiti u ratu da bi u poraću uzela maha koji ne popušta. Mada o vlasnicima raznih Špalatrin tradea, Šute commerce“… i načina na koje su njihovi vlasnici došli do novca, nisu imali najbolje mišljenje posredno su im pomagali u tom poslu. Jer ako se „ne isplati“ raditi i saditi, onda moraš ići u neko „trade“ ili „commerce“, kad nestane „love“ tražiti mirovinu i bilo kakav dodatak kako bi se ojačala nova "radna" filozofija.

Obrađeno dokle pogled seže

   Ilustracije radi ljubitelji janjetine su se kleli da se uvozi novozeladska janjad pa čak da mu ukus nalikuje na klokanovo meso. Guralo je to nekako do Svjetske financijske krize koja je započela 2007., a na naše prostore stigla 2008. godine. Ispraznila je ta kriza čak i džepove poslovično štedljivih gastarbajtera, pomogla im i umrijeti. Ojadila je i tradiciji vjerne, jer se domaća roba sve teže prodavala. Izlaz je bio u iseljavanju. Val je bio takav da i danas svaka općina, a da ne govorimo o većim mjestima ima tjedno nekoliko linija do Njemačke, Austrije, Nizozemske… Narod je iscurio, a da sociolozi nisu ni odgovorili na pitanje – što nam se dogodilo?

                                                             Novi trendovi

   S iseljavanjem i jačanjem turizma na Jadranu promijenili su se trendovi tretmana radne snage. Doskora omalovažavana i podcjenjivana radna snaga došla je u priliku da diktira uvjete rada. Neka tako i nastavi dok jedni i drugi ne dogovore uvjete i cijenu rada, kao u Njemačkoj, pa će svima ne samo nekima, biti bolje. Na žalost unatoč tim i drugim nespomenutim mijenama ono „ne isplati se“ još je na snazi. Uvuklo se u obitelji i u sve društvene pore i dežura - dokle?

Tekst i foto: Dušan Musa   /Večernji list)

Ljepote obrađenog pejzaža

P: S: Na kraju da parafraziramo poznati citat indijskog borca za nezavisnost i filozofa MAHMATE GANDIJA, koji glasi: "Nijedna nacija nije poražena sve dok njeni narodi ne izgube svoja polja. Nakon toga je svejedno". U zapadnohercegovačkoj varijanti mudrost bi glasila - Narod koji proizvodi hranu ne treba se bojati za budućnost"! Prosudite sami gdje smo u toj filozofiji?