Ljubuški: U jeku kampanja vađenja krumpira - Kvaliteta odlična, prinos za oko 10 posto manji od prosjeka, cijena šarolika

 

Draga i Zdravko Čuljak u radnom elanu

   Imali smo sreće, ušavši među krumpirišta u Vojnićkom polju naišli smo na gospodu - Dragu i Zdravka Čuljka – Marića. „Gdje će opet novinar k nami“, veli gospođa Draga, te dodaje da je već govorila za televiziju. „Nije to bila moja želja, ali ne mogu odbit curu i on radi svoj posa“, pojašnjava Draga. Zdravko nas upućuje kako sjesti na gajbe da se ne razlome.

                                             Cijene i problemi s njima 

   Draga sipa pravu domaćinsku kavu, pa nudi kolače. Ugodno se čovjek osjeća u ambinetu tradicijske Hercegovine! Kad smo proćaskali o uobičajenim temama vezanim za krumpire i ljudima koje poznajemo počesmo i razgovor o krumpirima:

   „Prinos nije loš, sadilo se malo kasnije, pa je i prispija malo kasnije. Cijene bi mogle biti bolje, ovi što bi nas trebala podržati htjeli su nas ubiti, davali su cijene iz prošle i pretprošle godine, a cijene sveg ostalog skočile - sjeme, zaštitna sredstva, umjetna gnojiva, gorivo... Živim od zemlje, od 1970. stalno sam na njivi, nekad se moglo zaradit. Napravija san dvi kuće ima trijes godina, a ima dvajes godina ne moreš ni kuću za svinje“, sumira stanje Zdravko, te na našu opasku kako se nekad o Vojnićima pričalo kao o selu mercedesa, nastavlja:

Zdravko Čuljak - u 76-oj ne boji se ni freze ni rada

   -Nekad bilo, sad sve stara auta ima im više od trijes godina. Sad bi sve to tribalo prominit, i teretna i mala auta, ali nema sredstava. Kako ćeš kad je cijena sjemenskog krumpira bila 1,80 do 2,10 KM, a prije je bila cijena puno manja, a proizvod je imao cijenu kao sada ili veću. Ljudi odustaju, nema isplate. Radimo još mi stariji, mlađi će teško. Što se tiče radne snage neće nitko u Vojnice ha, ha, ha…, nekad je po pedeset ljudi bilo u polju na dnevnici, danas nema nikog. Radiš sam s kućnom čeljadi. Triba nam sin doći u pomoć on živi u Ljubuškom.

   Nismo mogli otići, a da ne ponesemo vrećicu krumpira. Zdravko i Draga se žale što nemaju „veći sud“ da nam daju za ponijet. Vele „to je običaj“. Naravno, mi im se divimo ne samo zbog gostoprimstva i dara, nego činjenice da su posadili krumpire na 20 duluma, dva hektara zemlje pet tona sjemena! Njih dvoje sa bezmalo ukupno 150 godina? To je ono što je održalo Hercegovinu. Uz put srećemo i sina Ivana, koji je došao s posla pa se uputio u pomoć roditeljima. Svaka čast.

Gospođa Draga slaže krumpire

    Pokušali smo razgovarati s proizvođačima ljubuškog ranog na još nekoliko njiva, bez uspjeha. Mlađe generacije ne prihvaćaju da je svaki razgovor predstavlja reklamu njihovom proizvodu - krumpiru za kojeg možemo reći da se navodnjava najčišćom vodom na svijetu s izvora Klokun u Klobuku, kanalom izgrađenim pedesetih godina prošlog stoljeća. Ujutro su nas dočekale lijepe vijesti u sjedištu PZ „Plodovi zemlje“ u Ljubuškom.

   „Cijene su se stabilizirale, na veliko se  kreću se od 0,9 kod pojedinih izvoznika, pa do 1,2 KM na čapljinskoj veletržnici“, kaže nam agronom Ivan Primorac, od kojeg doznajemo da će prinos biti manji za oko 10 posto, zbog kasnije sadnje i vremenskih uvjeta. Kancelarija je prometna zbog pristizanja poljoprivrednika koji traže razne potvrde. Među njima je bio i Stanko Artuković iz Klobuka, koji je krumpirima zasadio 1,2 hektara.

Radovi na krompirištima

   „Sad govore nema radnika, u nas su posao uvijek radila kuća čeljad. Moj ćaća nikada nije uzeo nekog na dnevnicu. Ni ja ne uzimam, pomažu mi djeca. Neko jutro moje dvije kćerke su kao i ja ustale u četiri sata i sa mnom na njivu, mlađa koja ide u osnovnu školu otišla je ranije, a starija koja studira, nešto kasnije. Otišla je kući okupala se, uzela auto i u Mostar. Ja sam na njih ponosan. Tako se u nas radilo oduvik, tako i ja radim. Danas je takvo vrijeme, na zaradu možeš računati jedino, ako radiš sa svojom radnom snagom. A tamo gdje pola čeljadi radi, a pola spava, nema kruva. Isto je i s radnicima koje treba učit kako raditi“, održa svoj monolog Stanko ostali se složiše.

                                 Brendirati krumpir u pravom smislu, a ne pričati priče

   Na probleme u proizvodnji upozorava nas i Dušan Čuljak iz Vojnića. „Uzmimo redom sitna kalibraža sjemena bila je 1,85 do 1,90 KM, krupna i do 2,20 KM, vreća KAN-a (umjetno gnojivo) 32 KM, petneske (također umjetno gnojivo) 35 KM, pa gorivo, sve je skočilo zbog rata na Bliskom istoku. Nijemci samo da ga se riješe jesenski krumpir prodavali su po pet euro centi (!), 10 feniga, naši uvoznici navalili… Puno je problema s uvozom" veli Dušan.

Ljubuški rani natapa se najčistijom vodom na svijetu s izvorišta Klokun u Klobuku

   Umjesto zaključka čini nam se da ljubuški rani nije još uvijek brendiran, kao što je primjerice vrgoračka jagoda u Hrvatskoj ili lubenice iz Neretve. Zašto, neka se i proizvođači zapitaju!?

Tekst i foto: Dušan Musa

Moram podsjetiti, portalski leziljebovići brzo zaboravljaju - preuzimanje tekstova je dozvoljeno samo Radiopostaji Čapljina, New York Timesu, Le Mondu i Financial Timesu! Otiđite, Vojnići vas čekaju!

Krumpiri kao šuma