Fenomeni: Ivana i u 103. odlično vidi, plete, krpa, veze..., a na tom može zahvaliti suhoj bravetini i jelu od - loja!

 

Ivana sa svojom pažljivom snahom Ivankom

   Nutricionisti bi se hvatali za glavu slušajući priču o meniju Ivane Vujnović iz stolačkog sela Doluša. Ivana gazi 103-ću godinu, rođena je 25. kolovoza 1922. Bezmalo pamti oba svjetska i Domovinski rat. Istina Veliki rat kako se još kaže za Prvi svjetski rat i uz njega vezanu „španjolicu“, nije upamtila, ali je upamtila njihove posljedice. Nije da nema problema, već četrnaest godina po riječima snahe Ivanke, vezana je za krevet.

                                         Rodom iz Cerova kod Neuma

   „Ne slušaju noge, a nije ni čudo kuda sam sve hodala čuvajući ajvan“, veli Ivana na početku razgovora. Kad je osjetila probleme  liječila se u nekadašnjoj koštanoj bolnici u Stocu, više puta išla na rehabilitaciju u Igalo, ali pomoć nije bila trajna nego privremena. S tim se pomirila, odlično vidi, kad je raspoložena plete, bistra je uma, sjeća se reče, svih detalja iz života. Najstarija je od četvoro djece Nikole i Anice Menalo iz Cerova u općini Neum. Za Đuru Vujnovića udala se 16. studenog 1947. godine, datum vjenčanja navodimo iz razloga što je razgovor vođen točno na 77 godišnjicu Ivanina vjenčanja. Priča teče, najprije o izazovima života.

   „Bilo je teško nakon onog najprvog rata, nije bilo hrane, jeo se i kozlac, onaj dole korijen. Nas je u kući bilo osamnaestoro, radili smo zemlju, držali stoku, sijali žito. Oralo se volovima, vrlo konjima, to nas je držalo. Kad sam se udala za Đuru, došla sam na golu podinu. Narod izbjegao u Slavoniju, pa se vratio sve srušeno spaljeno, nema ništa živo... U kući sam zatekla svekrvu Ružu, Đurinu sestru Maru i Đurinu kćer iz prvog braka Ružu. Valjal je bio moj Đuro, s petnaest godina ostao bez oca, onda su u ratu morali bježati u Slavoniju, prva žena tamo mu se razboljela i umrla. Ja došla u kuću, jedva imali krov nad glavom. Spavali smo na kamenim krevetima, tako je bilo, ali smo radili. Ni ovce, ni krave, ništa nije bilo kad su se vratili iz Slavonije. Čuvali smo ovce jednog Nadaždina s njim se pogodili da janjce podijelimo, tako i bilo. Stalno radeći, nekako smo izišli iz tog jada“, konstatira Ivana pa nastavlja:

   „Onda opet novi rat, ovi zadnji. Najprije smo izbjegli u Komin, mala djeca, unučad, sin Milenko ostao ovdje. Bili smo doli osam mjeseci, a onda odatle u Turkoviće, sve pješke, mi krave, ovce, dole ostali pola godine, kod nevjestinih, i onda nakon više od godinu dana vratili se kući. Rat, puca, a mi došli s djecom, dotjerali ajvan i takao dan po dan uspjeli smo se ponovo smiriti. Vala Bogu sad je dobro. Ni o čemu se ne brinem, tu je nevjesta, sin, dva unuka, dvije unuke se udale….“

U trgovinu se išlo samo kupiti ulje

   Ivana bi rado još pričala o obitelji, međutim prvenstveni cilj našeg drugog razgovora s Ivanom, prvi smo vodili prije pet, šest godina kad smo obilazeći nekropolu stećaka u obližnjoj Udori čuli za ženu u poodmakloj životnoj dobi koja bez naočala, plete, krpi, veze…, bila je hrana. Na to nas ponukaše priče o „plavim zonama“, mjestima poput japanskog otoka Okinawe i Sardinije, gdje mnogi ljudi navodno vode „dug i zdrav život“, jedu ribu, troše maslinovo ulje… U Ivane ništa od toga, naprotiv!

   „Jeli smo šta smo imali. Žita i brašna je bilo, raštika, kupus, pura, suha bravetina i svinjetina, prijesnac, jaja…, sve domaće. U trgovinu smo išli kupit jedino koji litar ulja, za uštipke, sve drugo se imalo. Nije bilo frižidera, pa se meso sušilo, e…

   -Šta je prjesnac?

   -Prjesnac se pravi od suhog loja, od ovna, i kukuruznog brašna, to se skuha i onda zapeče“, priskače u pomoć svekrvi snaha Ivanka i dodaje, da se ljeti taj specijalitet, očito energetska bomba, nije jeo.

   Tu smo ostali bez teksta, sve ono što se danas ne preporuča Ivana je jela cijeli život i tako 102 godine i evo skoro tri mjeseca, a maslinovo ulje, reče, kupila bi se litra da ima u kući, za lijeka. Sad joj najbolje pašu kuhana jaja i kiselo mlijeko. Posla joj nije manjkalo:

   „Gdje god niko nije mogao, ja sam mogla, s devet godina u planini na Morinama, sam čuvala 17 goveda. Nisam ja bila sama, bilo je i drugi čobana. Bila neka djevojačka čatrnja tu smo užinavali. Išla sam goveda čuvat dvije, tri godine, a onda koze na Žabu (gora u zaleđu Neuma 955 m. n. v., op. a.). Nikad nisam naočale uzela i sada vidim uditi konac u iglu, samo noge i u zadnje vrijeme prsti, me pomalo me muče.

                                                     Svi po četvoro djece

   Zanimljivo, Ivanini roditelji su imali četvoro djece, ona je rodila četvoro djece, sin joj Milenko ima četvoro djece, kćerke Bojana i Anica imaju po četvoro djece, jedino sin Jozo koji živi u Njemačkoj, nema djece.

   Uz žito, stoku, Ivana je sadila duhan, ali nikada nije pušila, uzgajali su i lozu, vina bi, kaže - popila koju čašu o Božiću“. Snimili smo s Ivanom poduži razgovor izvadili ono što nam se činilo najbitnijim i zaključili da bi tajna Ivanine dugovječnosti mogla biti - domaća hrana, stalni rad i obiteljski sklad. Što se jela tiče nutricionisti, pa i liječnici su u zabludama.

Tekst i foto: Dušan Musa (Večernji list)

Naravno, nikakvo preuzimanje tekstova i slika ne dolazi u obzir, jedino to mogu New York Times, Le Monde i poslovni suradnici!

Raštika, kupus i suha bravetina - Ivanin recept za dugovječnost