Matija Banožić, dijete planine: S 12 godina ostala sam sama u kući, zarobljena pod snijegom 15 dana, u mraku, bez vatre i vode...

 

Tko nije doživo mećavu na  planini taj ne zna što je nevolja

   Kako se u proteklih tridesetak godina smanjivao broj stočara područja između planina sjeverozapada Hercegovine - Čvrsnice, Muharnice, Vrana… zahvatila je svojevrsna urbanizacija. Umjesto „stanova“, kako su se zvale i danas se zovu kuće i okućnice sezonskih stočara – planištaka, počele su nicati vikendice, skijališta, ugostiteljski objekti…

                                          Šest goveda i dva konja

Taj trend pratila je izgradnja prometnice od Posušja do Blidinja, te od Tomislavgrada do Jablanice. Najprije se gradile oko Blidinjskog jezera, a vremenom se prešlo i na zapadniju Svinjaču prostranu planinsku poljanu površine oko 300 hektara. Tu smo sreli gospođu Matiju Banožić, gospođu odraslu u planini, koja danas sa suprugom Milom živi u Širokom Brijegu i koja nije oduševljena tim trendom, evo i zašto:

   „Teške su to situacije bile, pošao je svijet u planinu možda nas je bilo i petnaest, ali nitko nije bio blizu mene. Roditelji, braća ili sestre su nas ispratili do na planinu i vratili se isti dan. Pokojni moj otac i ja smo izišli sa šestoro goveda i dvoje konja, ja curica s 12 godina možete mislit, treba krave must, ajvan namirivat, kruh skuvat i ručak napravit ako misli Matija pojest. Kao dijete, nisam gledala dovoljno kad je mama spremala, ali sada sam sve morala sama. Prve noći po dolasku okrenuo snijeg, ravnac, napao da se iz kuće nije moglo, zavalilo kuću, prozor, krov, apsolutno se ništa nije vidjelo. U toj tami počela sam topiti snijeg i tako pojiti ajvan. Po kravama sam se ravnala je li prije podne ili poslijepodne, ako su sise pune popodne, treba i' must. Onda sam muzla, namirila i dala im vodu“, uzdahnu Matija, pa nastavlja:

Kuća obitelji Banožić na Svinjači

   „Sreća je bila da su štala i kuća gdje smo stali, bile povezane, tako sam kroz neki mali hodničić mogla doći do stoke, ali i taj hodnik je bio pun snijega, pa sam se morala provlačit. Vrata nisam mogla otvorit, ali sam mogla snijega dohvatit topit i pojit ajvan. Tako sam živjela petnaest dana te zime! Bio jedan susjed, Andrija Miličević zvani Jakčević, pokoj mu duši, on je došao petnaesti dan, otvorio pritiske gore na kući, na krovu i sišao dolje, ja pjevušim polako, a on govori živa ti si, živa, ja govorim živa li sam živa i dalje pjevušim. Plače čovjek k'o dijete, ja ga se i sad sjećam kao da ga gledam. Stara sam žena, ali ta mi slika nikad mi neće izblijediti“, veli Matija mahinalno brišući suze koje pokrenu sjećanje, te naglašava:

   „To je bilo strašno za jedno dijete. Sad nitko neće pustiti dijete tih godine, Bože sačuvaj u školu samo iz škole samo, a škola samo što nije pred kućnim vratima. Nećemo nikoga suditi ni omalovažavat, ali mi nismo bili cijenjeni, tada djeca nisu bila baš cijenjena rodilo se umrlo… On mene pita jesi li mogla naložit svaki put vatru. Ja mu kažem nisam mogla Andrija, dva dana nisam mogla jer je snijeg zavalio dimnjak. Prekrio je kuću, nije bilo posebnog dimnjaka, nego je snijeg prekrio kuću, pa dim nije imao kuda izlaziti. To je bila patnja, preživjela sam, udala se otišla u tuđ' svijet i četrdeset godina tuđine sprovela i kad sam se vratila moj muž kaže -  radit ćemo kuću na planini. Ja ne bi i za Boga, ja bi radije plakala nego mu pomagala. Iz ljubavi prema mužu na kraju sam prihvatila, da to uradimo. Sad kad čujem mlade ljude – ovdje divno krasno, on bi ovo, on bi ono. Ja se mislim – dođi zimi pa vidi. Lako je ljeti, ljeti se može svugdje i ovdje i ondje, i ovako i onako, ali zima je teška ljudi moji. Ovdje ti ne znaš oklen puše ni oklen pada. Svinjača je takva, ovdje je teško i kuću utvrditi. Mi kad smo je radili nismo više znali čime je oblagat da ne pušta vodu unutra. Gledajući po Kupresu pitala sam se - zašto su ljudi limom kuće zaštićivali, sad znam nisu mogli od vlage ostat."

Matija ne dangubi u planini - nasad kupusa

   -Snijeg i kiša, narod kaže - pada iz neba iz zemlje?

   -Jednako to pada. Kiša pada, moj muž stavio ruku, voda stoji na fasadi, stoji voda, znači voda može ulaziti u kuću kud hoće. To neće vjerovati tko ne oproba. Planina je dobra, ali u planinu i u sred ljeta se moraš opremiti, obuć', obut, pa poć' u planinu. Mi stari bi rekli 'golopudasti' koji se uvijek lagano oblače nisu za planine. Golih guma u auta ili ako konj nema potkovicu moraš ga potkovat. Ja sam znala i konje potkivat, jer ako si otišao u šumu po drva, konju otpadne potkova, bos ne može nosit drva. Ništa mi nije bilo, otesat kopitu i prilijepit ploču…

                                                 Bilo je teško, ali uvijek veselo

   Iz te i takve sredine Matija se s mužem Milom otisnula u Austriju. Kaže da je taj ogromni snijeg koji je izmijenio njezino poimanje planine bio 1965. na 1966.  godinu.

Matija u sredini s kolegicama iz čobanije u opancima "Drežnjacima"

   „Kad kažu – ovo nikad nije bilo, ljudi slabo pamte, a oni koji su znali pamtiti ti su pomrli. Ja se pomalo bavim folklorom, puno stvari me zainteresira, ali nema mi tko objasniti to što bi ja pitali. Ne idem ja u mladalačke stvari. Mi smo sve učili s ovcama i kod ovaca, podrugljivo se onda govorilo - oda kud ovca i zna k'o ovca ha, ha, ha…, ali bilo se veselo, pjesma na sve strane…“, zaključuje gospođa Matija svoju oporu priču o planini.

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Na Svinjači sve rodi ako ima vode, ali zime...

"Ovce moje ajete polako, za vama je čobanče nejako", jedna je od omiljenih Matijinih pjesama

UPOZORENJE

Nikakvo preuzimanje teksta ne dolazi u obzir! Prepisivači, ne glumite jazavce, iziđite među ljude, u protivnom slijedi vam sudbina Kočićevog junaka.