Ljubuški i njegov(i) rođenDAN(i): Prvi spomen prije Kolumbovog rođenja

Dr. sc. Sivrić na predstavljanju knjige o dubrovačkim rodovima podrijetlom iz Hercegovine u Ljubuškom

   Pragmatičnu i dalekosežnu odluku – proglašenjem 21. veljače  Danom općine na sjednici održanoj 17. siječnja 1995. godine donio je tadašnji saziv Općinskog vijeća Ljubuškog. Pragmatičnu iz razloga što su time riješene sve dvojbe i prijedlozi koji kao i oni prethodni, mogu trajati koliko se pitaju oni koji su ih predlagali. Dalekosežnu iz razloga što se ni tada, ni danas, a ni u budućnosti nadnevku prvog spomena općine, odnosno danas grada, nema što progovoriti. To je, inače, uobičajeno u sredinama i zemljama koje drže do tradicije i razmišljaju na duge staze. Podsjećamo, za svoj dan Ljubuški je uzeo datum tada se mislilo, prvog spomena, a to je 21. veljače 1444. godine.

   Taj nadnevak nije „isisan iz malog prsta“, nego je određen na temelju zapisa u dubrovačkom arhivu. U najnovijoj još nepromoviranoj knjizi dr. sc. Marijana Sivrića „Dubrovačke oporuke o franjevcima u Dubrovniku, u Humskoj zemlji, Bosni i drugim područjima na istočnoj obali Jadrana“ se navodi:

                               Dubrovnik imao notarijat 1278. godine

   „Goislav H(O)rlović, reč. Petranović (detto Petranovich) u svojoj oporuci od 21. veljače 1444. obdario je crkvu u Ljubuškome (a Lubussa) ostavljajući joj legat, u omjeru od dva djela, ostvaren prodajom srebrenog pojasa“, (str. 111.). Na prvu neki će reći – što je to toliko bitno? Jest bitno, kada se sagleda kulturološki, te historijski…, kontekst. Usporedbe radi Ljubuški se spominje primjerice, sedam godina prije nego što je u Genovi rođen Kristof Kolumbo (tal. Cristiforo Colombo), 1451., kojem se pripisuje otkriće Amerike. Još jedan primjer, Ljubuški se spominje 284. godine prije nego što je James Cook otkrio Australiju. Nećemo ulaziti u to što se na ta tri kontinenta događalo nakon njihovih otkrića tadašnjem svijetu, nego nije nevažno reći da je Ljubuški postojao prije nego su tri kontinenta otkrivena!

Panorama Ljubuškog

   Prema podatcima iz Dubrovačkog arhiva koje dr. sc. Sivrić navodi, „samostani kojima su carinici u Drijevi (Gabela op. a.) dužni ustupiti određenu količinu soli u Humskoj zemlji bili su: Bišće, Zahum (Hum), Ljubuški, te Imotski i Konjic. (Str. 162.) O pouzdanosti dubrovačkih arhiva nije potrebno govoriti, dovoljno je iz spomenute Sivrićeve knjige navesti da „Statut grada Dubrovnika 1272. spominje bilježnika (notarius), općinskog notara (notarius communis) i zakletog notara (notarius iuratus)… Kao razvijena institucija javni notarijat u Dubrovniku (Publika notaria di Ragusa) utemeljen je u drugoj polovici 13. stoljeća ili, preciznije 1278. godine,“ (str. 123 – 124.)! Okvirno bi se moglo reći da je pismenost u Humu, odnosno Hercegovini, naravno i Bosni, počela stidljivo ulaziti među puk 600 godina nakon konstituiranja dubrovačkog notarijata! Reklo bi se – tako blizu, a tako daleko.

   E, da se nakon ovoga izleta u djelić dubrovačkih posebnosti vratimo Ljubuškom. U međuvremenu od proglašenja 21. veljače danom općine odnosno grada, dogodilo se još nekoliko otkrića koja su za kojih desetak godina „postarili“ Ljubuški. Zasluge za to pripadaju prije svega spomenutom dr. sc. Sivriću koji je nakon profesure u Kaknju, pa vođenja Zavičajnog muzeja u Trebinju, od 1993. godine, bio angažiran u Državnom arhivu u Dubrovniku kao arhivist savjetnik. Narodski kazano dr. sc. Sivrić nije u Dubrovniku dangubio nego je priredio više knjiga, poput navedene „Dubrovačke oporuke o franjevcima u Dubrovniku, u Humskoj zemlji, Bosni i drugim područjima na istočnoj obali Jadrana“, te stručnih i znanstvenih radova kojima uz ostalo, otkriva  i zanimljivosti iz prošlost Hercegovine. Navodeći različite oporuke  dr. Sivrić konstatira „Znamo za dva podatka o franjevcima u Ljubuškome iz 1435. i 1438., kad se spominju u Malom vijeću“, naravno dubrovačkom op. a.

                             Za mijenjanjem dana grada zbog različitih datuma nema potrebe

   Još jedan trgovac iz Trga na Neretvi (Gabeli), „Radojko Dobrivojević, oporukom od 19, veljače 1444. proglašenom 18. svibnja iste godine, oporučno je odredio legat crkvi u Ljubuškom (a Lubussa) u iznosu od šest perpera, namjenjujući da za mise sv. Grgura za svoju dušu“, (str. 111.).  No, to nije sve, franjevci se u Ljubuškom spominju „15. veljače 1435. godine., u Malom vijeću, povodom isporuke soli. Spomenuto vijeće naložilo je službenicima Carinarnice u Neretvi neka franjevcima u Ljubuškome (de Glibussa) isporuče veliki modij soli“- (str. 111 – 112.) Dr. sc. Sivrić navodi još jedan podatak o ljubuškim franjevcima iz zaključaka dubrovačkoga Malog vijeća. „Zapis je datiran 20. veljače 1438 godine. Malo vijeće donosi odluku da se piše carinicima  u Neretvi tj. u Drijevi (Gabeli op. a.) trebaju ustupiti veliki modij soli koju imaju, i to za njihovu vlastitu uporabu“. (str. 112.). Istu darovnicu iz 1438. godine spominje i Dijana Korać u knjizi „Vjera u humskoj zemlji“, objavljenoj 2008. godine. U međuvremenu je dr. sc. Sivrić, Ljubuški „postario“ za još tri godine.

   Naravno poslije spomenutih navoda logično je pitanje – treba li onda mijenjati i Dan Ljubuškog? S obzirom da su skoro svi nadnevci iz veljače i s obzirom na mali vremenski razmak – devet godina, nema potrebe, ali dobo je znati. Mr Radoslav Dodig, pokojni Ljubuški erudita, je tvrdio da se i u petnaestom stoljeću kada se spominje Ljubuški, u veljači kao i danas pravio svojevrsni „završni račun“, pa je smatrao da su otud i svi nadnevci o darivanju smještani u veljaču, tj. kada se utvrdi kako se poslovalo. Zanimljivo, ni u jednoj darovnici ne spominje se ime tadašnje crkve u Ljubuškom, pa ukoliko bude marnih arhivista, dalja iznenađenja nisu isključena.

Piše i slika: Dušan Musa 

Obnovljeni dio tvrđave hercega Stjepana

NAPOMENA

Nikakvo preuzimanje ne dolazi u obzir. Radite!