Zanimljivosti juga Hercegovine: Sedlari - selo koje je od plavne Trebišnjice pobjeglo na brdo

     

Gastarbajterska obitelj uredila zamak na Sedlarima

Nakon što smo u proteklom dijelu godine obišli neka mjesta juga Hercegovine u prvom dijelu kroz brdoviti dio općine Ravno, gorama odvojen i od mora i od Popova polja, zavirili smo i s druge, sjeverne, strane. Od niza sela koja su načičkana uz  Popovo (što je povijesni naziv još od 12. stoljeća, dok je ono „polje“ dodano nakon dolaska Austro-Ugarske), kojim su prije nepunih pedesetak godina brektale parnjače i zviždali motorni vlakovi, izdvajaju se Sedlari. Prema uobičajenoj nomenklaturi Popovo započinje od Hutova na zapadu i pruža se do Sedlara na istoku, „sitnica“ od nekih tridesetak kilometara zračne linije. Dalje se prema istoku, nastavljaju Lug, pa Trebinjska šuma... Od mještana stalnih i povremenih s kojima smo razgovarali doznasmo da je mjesto dobilo naziv po obliku brda na koje se smjestilo. Bježeći od visokih voda koje su Popovom vladale u kišnijem dijelu godine, ljudi su se doslovce - popeli na sedlo.

                                                Tijekom povijesti do danas

   Prvo što pada u oči kad se trasom bivše uskotračne pruge stigne nadomak Sedlara upravo su kuće visoko u brdu. Već smo na primjeru drugih sela u tom dijelu, kao i u zapadnoj Hercegovini, konstatirali da se zemlja iznimno cijenila, gradilo se na padinama brda praktično na stijenama, jer je obradiva zemlja bila svetinja. U slučaju Sedlara, ljude su na brdo tjerale i poplave. Po slobodnoj procjeni neke od kuća uzverale su se više od stotinjak metara nadmorske visine iznad Popova. U stvari preci današnjih mještana Sedlara nisu ni imali izbora, ili će ih plavit vode ili će poput orlova s visine gledati na jezero u što se Popovo polje pretvaralo u kišovitijem dijelu godine. Naravno i Sedlari kao i sva sela uz nekadašnju uskotračnu prugu u podnožju ima lijepo zidanu željezničku postaju i prateće zgrade. Tim značajkama ovoga puta nismo pridavali pažnje. Krenuli smo uz Sedlare, ali smo zbog konfiguracije terena morali dva puta doći, jednostavno selo ima dva prilaza.

Ostoja Kovačina živi u Australiji, a za posljednje počivalište odabrao rodne Sedlare

   Prva osoba na koju smo naišli bio je Čedo Kovač, koji je davno još 1965. po završetku osnovne škole otišao iz mjesta, u ravnu Vojvodinu gdje i danas u Novom Sadu, živi. Kako ima i kuću u Herceg Novom, u Sedlare je navratio počistiti grobnicu roditelja i upaliti svijeće. Gospodin Kovač nas uputi s raskrižja gdje se mora ostaviti auto prema kući Jove Medara. Reče koliko zna da „on tu stalno živi“. Jovo se obradovao dolasku makar i neznana gosta, tako da nije njegov dom bilo lako napustiti.

   „Kad sam se vratio nakon rata, bavio sam se uzgojem stoke, pčelarstvom i vinogradarstvom. Imam vinograd dole u Polju i malu vinariju, a nakon što mi je žena umrla radim oko pčela i loze“, veli Jovo, koji je uz ostalo u maloj bašči uz kuću, posadio i duhan:

Jovo Medar - bavi se vinogradarstvom i pčelarstvom, a duhan sadi za svoje potrebe 

   „To je za moje potrebe, mi ovdje u Sedlarima, nikada se nismo bavili uzgojem duhana za prodaju, to su radili ovo iz Trebinjske šume“, veli Jovo koji nas je upoznao s Ostojom Kovačinom, do kojeg smo sa zapadne strane brda, morali ponovo pješice. Ostoja je opet posebna priča, do zadnjeg rata radio je kao grafičar u sarajevskom „Oslobođenju“, a onda se sa ženom i djecom, otisnuo u daleku Australiju. Kad je zaradio dovoljno novca obnovio je obiteljsku kuću u Sedlarima gdje boravi u toplijem dijelu godine, a u Sydney gdje mu je trenutačno stalno boravište, vraća se također u topliji dio godine. Zanimljivo, gospodin Ostoja koji u Sedlarima boravi sa suprugom Tanjom, tijekom razgledanja mjesnog groblja koje se nalazi na vrhuncu nekada impozantne ilirske gradine pokaza mjesto gdje će biti njegova grobnica.

   „Da, da, vratit ću se u zavičaj“, na upit odgovori gospodin Ostoja.

                                        Ratarstvo i stočarstvo bili glavna zanimanja

   Drugi posjet bio je duži razgovor s Milanom Bakmazom ing. elektrotehnike, koji živi u Trebinju, a često boravi u rodnim Sedlarima. Gospodin Bakmaz potvrdi da se u Sedlarima „duhan sadio samo za ličnu upotrebu“:

   „Narod je ovdje živio od stočarstva i poljoprivrede. Ovce i krave su se čuvale. Tu okolo bila su dva – tri izvora, pa se stoka imala gdje pojiti, dok bi se volovi pustili u brdo. Domaćini iz Sedlara, su imali prijatelje u Gromači kod Dubrovnika. Svaka kuća je imala prijateljsku kuću u Gromaći, uz razmjenu robe, recimo maslinova ulja i slane ribe za suho meso i žito, glavna je bila razmjena volova na izor. Dok se ovdje čekalo povlačenje vode iz Popova, oni su uzimali volove i orali zemlju, kad bi oni završili onda su vraćali naše i davali svoje volove. Nije bilo granica, tako je bilo čak i za Turske!

Ing. Milan Bakmaz - stan u Trebinju, a vinogradi u rodnim Sedlarima

   „Loza je bila otporna na poplave“, nastavlja gospodin Bakmaz koji također ima malu vinariju, a ljudi su je znali orezivati iz čamaca. Sijale su se isključivo jare žitarice, kukuruz, sjerak i popovski grah. Posebna priča je taj grah, bio je sivkasto zelen boje, a uspijevao je gdje ništa drugo nije moglo.“

   Kao pravo tehničko lice Milan nas upoznaje i s još nekim detaljima karakterističnim za taj dio Popova:

   „Kad se počeo raditi odvojak pruge za Trebinje 1903. godine, naši ljudi su se upoznali s ručnim alatom koji prije nisu poznavali. Isto je bilo s paradajzom, naši stari su ga prvi put u poznim godinama vidjeli. Prekretnica u životu bila je pojava bolesti na vinovoj lozi, ljudi su to zvali žiložder, krčili su vinograde i tada je počelo iseljavanje, koje traje i danas“, konstatira gospodin Bakmaz, koji se inače, živo sjeća i snimanja filmova u Popovu.

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Domicilni i vikendaši još obrađuju vinograde

Ukras na stećku u Sedlarima

U P O Z O R E N J E

Zabranjeno bilo kakvo preuzimanje tekstova!