Graditeljski unikati: Sedmi magazin bivše Duhanske stanice odolio trešnjama i ljudskom jalu

Graditeljskom skladu divili bi se i čuveni mimar Sinan i dubrovački majstori

   Uz dva vodopada – Kravicu i Koćušu, na jedanaestoimenoj rijeci koji se pri kraju svoga puta slijevaju u jedno - Trebižat, Ljubuški se može pohvaliti i s dvije monumentalne građevine – tvrđavom hercega Stjepana i sedmim magazinom nekada najveće duhanske stanice u Bosni i Hercegovini. Što više stariji žitelji Ljubuške krajine znali su s ponosom reći da je sedmi magazin, najveći „duvanski magacin“ na Balkanu. S ponosom, jer su znali da su ga praktično gradili gotovo svi žitelji Ljubuškog koji se tada protezao i na dijelove  nekadašnjeg kotara, a današnjih općina Čitluk, Grude, te Posušje. To je ujedno i jedini ostatak monumentalnog kompleksa koji se prostirao na prema prostornom planu 8,7 hektara površine, a građen je od 1879. do 1950. godine.

                            Hercegovci svoje palili Dalmatinci na to nisu ni pomišljali

   Nema što 'sedmi' kako su ga proizvođači duhana zvali, nije gazilo u zadnjih četvrt stoljeća, koliko je pljački i paljevina pretrpio od neprijatelja ljepote i civilizacije. Dijelio je sudbinu svoje subraće po Hercegovini, koje su odreda rušili, pljačkali, palili…, kao da to sve njihovi preci nisu radili i sebe u to ugradili. Metkovcima, Vrgorčanima... takvo što na pamet nije padalo. Nekoliko mladih Ljubušanki i Ljubušaka je na prenamjeni prostora, a time i kompleksa Duhanske stanice u Ljubuškom, za diplomske radove na studijima arhitekture dobilo izvrsne ocjene. Ali tko je mario za mladež, tko je mario za magazine, naišla je kobna privatizacija i sa njome sitnosoptvenički interesi i narodski kazano „ode mast u propast“.

Umijeće graditelja bez presedana

   Posebno je simptomatična noć u kojoj su gorjeli peti i šesti magazin, te Odmaralište kako se zvao objekt radničke menze. I ne samo radnička u tom objektu su objedovali i saditelji duhana kad bi dovezli „žuto zlato“ na predaju, gosti Duhanske stanice pa i pojedini građani Ljubuškog. Te noći 14. studenog 2013. godine bila je takva južina da se ni barut nije mogao zapaliti, što znači da su počinitelji u noći kad nikom nije drago biti vani, koristili neka druga zapaljiva sredstva. S druge strane noći s „teškim“ južinama bile su kao stvorene za „mečanje“ duhana što je podrazumijevalo njegovu pripremu za otkup. Zahvaljujući takvim južinama duhan se nije morao skidati u podrume i na druge načine pripremati za „vagu“, kako se u cijeloj Hercegovini zvao otkup duhana.

   Dakle, bila je to ujedno i simptomatična i paradoksalna noć, gori Duhanska kad je mučno i vatru u štednjaku lučom zapaliti! Na kraju ostao je samo ON, Sedmi magazin. Devastiran i opljačkan, bolji poznavatelji njegove unutrašnjosti vele da je tu bilo objekata kao što je Fermo zavod, odnosno postrojenje za fermentaciju duhana koja su se mogla lako kao staro željezo prodati, samo im nije jasno kako se i na koje načine sve to moglo iznijeti iz prostora Duhanske stanice, čije kapije su bar formalno, bile zaključane.

Unikatni temelji izdržali sve nedaće

   Na sreću ljubitelja ljepote i tradicije nekima, odnosno nekome je doteklo pameti, tri petine nekada prostrane Duhanske stanice „potpisivanjem ugovora o prijenosu stečenih prava između grada Ljubuškog i Vlade Županije zapadnohercegovačke, koje je upriličeno u rujnu (2023. g. op. a.), veliki zapušteni prostor oronule i gotovo razrušene zgrade u središnjem dijelu Ljubuškog su, nakon trideset godina, vraćene Ljubuškom“. Potom je na sjednici Gradskog vijeća Ljubuškog osnovan Savjet regulacijskog plana „Duhanska stanica Ljubuški“. Potom je od u požaru uništenih zgrada uklonjen šut, a ostao je samo Sedmi „magacin“ – lijep, moćan i prkosan. Trenutačno je bez sumnje, najljepša građevina u Ljubuškom. Da je riječ o posebnoj građevini govori i podatak da je preživio i seriju potresa 1961. s epicentrom u Gornjim Brelima od 6,0 – 6,9 stupnjeva po Richterovoj magnitudi. Tada su se odlamali kameni blokovi s obližnje Buturovice, rušile kuće, stanovništvo iz tog dijela grada preselilo u objekte osnovne škole u podnožju, a on je kao i njegova subraća iz doba Austro-Ugarske, su ostali uspravni i bez vidljivih „rana“.

                               Sedmi magazin bivše Duhanske stanice je kulturno dobro

   S obzirom da je prešao sedamdeset godina postao je kulturno dobro, na koje ni njegovi po svemu sudeći bečki arhitekti više nemaju pravo. Kako smo uspjeli ustanoviti od ljudi koji dugo pamte, građen je u razdoblju od 1947. do 1950. godine. Nije samo moćan i lijep, kao i sve s planom rađene kamene građevine, nego i način njegove gradnje zaslužuje poštovanje današnjih generacija. Ljudi su ga zidali i kamene blokove klesali o „svojoj 'rani“! Naravno, posao su nadzirali odabrani majstori dobro bi im bilo znati imena, a ostalo su radili seljani – proizvođači duhana, što je u to vrijeme bilo bar 90 posto žitelja Ljubuškog kotara. Na rad se išlo po rasporedu, po selima, pa kad te zapadne. Još jedanput ističemo da je po svemu sudeći, projektiran još za Austro-Ugarske, a izgrađen tridesetak godina poslije povlačenja K und K carevine.

Katastarski plan

   Što drugo reći nego kao jedan od potomaka ljudi koji su ga gradili, priželjkujem njegovu postupnu obnovu, od krova kojeg treba najprije riješiti, pa do poda i korištenje u druge svrhe. Ostatak najvećeg otkupnog ureda duhana u BiH i okruženju, uređenjem za koje se po uzoru na kulu hercega Stjepana na sličan način mogu osigurati sredstva, sam po sebi je atrakcija, a u perspektivi kao sličan, ali puno manji objekt u Metkoviću, može se preurediti u gradski muzej i objekte slične kulturne i društvene namjene…

Tekst i foto: Dušan Musa

Monumentalni Sedmi magazin sa sjeverne strane nakon akcije čišćenja

U P O Z O R E N J E

S obzirom na dosadašnje preuzimanja mojih tekstova bilo iz Večernjeg lista, bilo s bloga ercegovinausliciirijeci, od strane online medija, dužan sam upozoriti sve koji su to radili, da prekinu tu praksu.

Osobno sam mislio da će ta praksa s vremenom prestati kada pojedini online mediji, odnosno portali, kadrovski ojačaju, međutim moja procjena je bila pogrešna, jer se moje prešutno odobravanje uzima za vječno.

To tako "vječno" ne može ostati, jer je višestruko nespojivo s osnovnim postulatima novinarstva i novinarske etike. Štoviše nije spojivo ni s općeprihvaćenim društvenim normama. Sukladno tomu ističem: 

Prvo, Dušan Musa kao novinar ima redakciju, Večernji list, koja ga za njegov rad i plaća,

drugo, jedne tužiti zbog uzimanja tekstova koji su intelektualno vlasništvo autora, a drugima gledati kroz prste, također je nespojivo s novinarskom etikom,

treće, ovakva praksa je nehumana jer novinar postaje bez svoje volje, intelektualna posvuduša, čiji se tekstovi pojavljuju na dva, tri, pet medija, što stvara krivu sliku i o autoru i o sadržaju,

četvrto, na žalost, većina onih koji preuzimaju tekstove s potpisom ili bez njega, nije uopće registrirana kod Vijeća za tisak i online medije FBiH, pa tako ispada da novinar, u ovom slučaju moja malenkost, radi na crno itd.

Molim vas oslobodite me te prakse! 

Želim vam uspjeh u radu, možete se obratiti za pomoć, ali bez preuzimanja sadržaja. Tekstove do daljnjeg može shodno poslovnom dogovoru preuzeti samo čapljinski Đaka city i moja bivša kuća Radiopostaja Čapljina!

Ovo upozorenje vrijedi od 17. lipnja/juna 2024. godine, točno u podne. U slučaju povrede mojih prava znate što slijedi - pravni postupak, a ono što kao novinar pišem, čitatelji mogu naći na portalu Večernjeg lista, www.vecernji.ba  ili na blogu ercegovinausliciirijeci 

Opominjem - SVI PORTALI KOJI SU NEOVLAŠPTENO PREUZELI OVAJ ČLANAK BIT ĆE TUŽENI: HODAJTE, ČITAJTE, UČITE, NEŠTO NAUČITE PA ONDA PIŠITE, MENI VAS JE DOSTA PA MAKAR TO BILI I PRIJATELJI, AKO SE TAKVIM MOGU ZVATI ONI KOJI PREUZIMAJU TVOJE INTELEKTUALNO VLANSIŠTVO! DAKLE, NEMA OPROSTA!