Priča s juga: Dok se vjerski objekti obnavljaju, iz Koteza iselila i posljednja stanovnica Ruža

 

Jedno je zvono klecalo - crkva sv. Nikole

   Prvi puta smo u selo Koteze s „librom“, navratili početkom svibnja 2013. godine, a povod je bila obnovljena kapelica u katoličkom groblju s lijeve  strane prometnice Trebinje – Ljubinje, mislili smo kad je kapalica obnovljena ima i mlađih ljudi. Kotezi su malo niže od groblja s desne strane puta. Nepunih jedanaest godina poslije u Koteze smo svratili slučajno uočivši da je u tijeku obnova džamije. Uskim puteljkom stigli smo na parking između džamije i crkve sv. Nikole. Iako je većina poslova završena na gradilištu zatičemo radnike tvrtke DZG „Građevinar Fajić“ iz Mostara, iste one koje smo susretali i na obnovi kule hercega Stjepana u Ljubuškom.

                                                        Kulturna vrijednost

   Budući da je za današnju Bosnu i Hercegovinu priča specifična, u sjećanju su nam ostale riječi Stojana Marić, koji je iz Dubrovnika u posjet rodnom selu došao za vikend. Govoreći o tada ruševnoj džamiji izrazio je čuđenje: „Ne znam zašto se ne obnavlja. Džamija je u sred sela, mislim da bi njezinom obnovom selo živnulo. To je i kulturna vrijednost, bila bi zanimljiva turistima. Svi ćemo pomoći. I nama kad smo obnavljali crkvu svi su pomogli. „Slično su razmišljali i ostali sugovornici koje smo sretali. 

Džamija Muje Kotezlije u novom ruhu

   Naravno, gospodin Marić vidio je u tome i praktičnu stranu za selo. Obnovljena džamija koja je od strane Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH, postala bi turistički zanimljivaa. Kada su Kotezi u pitanju nije pri tome u prvom planu interes, nego prije svega tradicija, praktičnost i racionalnost.

   Tako smo usput saznali da je crkva sv. Nikole inače izgrađena 1882. godine napravljena na zemljištu koje je darovao jedan imućniji musliman. Kako nije imao muške djece, odlučio je katolicima koji su bili najbrojniji u selu, darivati zemljište za crkvu. Tako i bi. Vrlo zanimljivu opasku tada smo čuli i od Vide Ćorka – Bokina, još jednog vikendaša:

   „Pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo, ima tu u Strujićima selo do, ali do rata kad bi netko od pravoslavnih umro zvono na našoj crkvi je klecalo, kao i kad umre katolik. Stariji ljudi bi znali reći da je zvono jedno i od jednih i od drugih.“ No to nije kraj, mještane Koteza tijekom minulog rata njih dvanaestoro koji nisu htjeli napuštati kuće „jer nikom nisu ništa krivi“, nije nitko dirao. Bili su to odreda stariji ljudi koji su tek kad im je ponestajalo hrane preko Crvenog križa, preseli kod rodbine u Dubrovnik. Kasnije, nakon rata, većina se vratila i svoj životni put završila u rodnom selu.

Stojan Marić - njegov je cilj bio, a očito i ostao - obnova cijelog sela kako bi se ljudi vraćali

   Radnici koje smo zatekli rekoše da im najviše kad dođe iz Dubrovnika, pomaže upravo Stojan Marić, čovjek koji se prije jedanaest godina čudio što se džamija kao kulturno dobro od interesa za državu, ne obnavlja. Inače, riječ je o najstarijoj džamiji u južnoj Hercegovini čiji je valjkasti oblik rijetkost u BiH. Od džamije je ostala samo munara, dok su ostali objekti bili u ruševnom stanju.

                                                                  Tužna vijest

   Uz obnovu džamije ide za to mjesto tužna vijest. Naime, iz sela je u tridesetak kilometara udaljeni Dubrovnik iselila posljednja stalna stanovnica Ruža Đurasović. To smo doznali od njezinog sina Ive koji živi u Čapljini. Ruža kao i velika većina iseljenih Kotežana tako nastavlja živjeti u drevnoj Raguzi. Hoće li Kotezi ponovo dobiti stalne stanovnike, povremenih ima, to je upitno? Evo i zašto, Kotezi su mjestašce načičkanih kuća i uskih kala smješteno na padinama brda Lipnice, pa je u samom naselju zbog očuvanja radne zemlje, prostor skučen, a padine Lipnice strme. No, tko zna?

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Na prozoru od crkve ostavljena usksne pisanice

Ivo Đurasović šetnja kroz Koteze 2020.