Kad se voli rodni kraj: Mala sela, poput Slivnice, ljepša su od Pariza!

 

Jovan Vukanović zadovoljan uspješnom sadnjom

   Po mnogo čemu specifičan je krajnji jug federalnog dijela Bosne i Hercegovine, prostor općine Ravno od špilje Vjetrenice, pa do kako stvari trenutačno stoje, budućeg mondenog naselja Ivanice. Već sama razdaljina ta dva lokaliteta - 37 kilometara upućuje da je to u suštini za Hercegovinu veliki prostor. Posebna su priča sela, s obzirom da se spomenutom trasom može ići samo terenskim vozilima, valja se do njih probiti zaobilazno, trasom bivše uskotračne željeznice, što razdaljinu povećava na pet, šest, pa i više kilometara dijelom asfaltiranih dijelom makadamskih putova.

                                                         Ljuti krš

   U pravilu rijetka, a još rjeđe naseljena seoca su u udolinama s malim površinama obradive zemlje. O kakvom pejzažu je riječ svjedoči primjer Bobana, najprostranijeg dijela tog područja gdje se raštrkana naselja penju i na uzvisine od preko 600 metara iznad razine mora! Pravo gorsko prostranstvo tu na korak do mora! Po svemu to je čak i za Hercegovinu nevjerojatno kamenito područje s malo obradive zemlje, nizom špilja kao što su u naseljima Slivnica i Bobani. Vjetrenica je samo jedna od špilja na tim prostranstvima, s obzirom da je pristupačna uglavnom je istražena, šta kriju brojne špilje na prostoru dva spomenuta naselje, nitko ne zna.

Božo Vukanović, stoka i krumpiri osnova gospodarstva

   Ukidanje uskotračne pruge nekadašnje žile kucavice 1976. godine, otišli su mnogi, a ostali rijetki ljudi. Da u tom carstvu krša koji je odlaskom stanovništva, a time i stoke dobio omotač od niske kraške šume, ima „žive duše“ svjedoče goveda koja se povremeno sreću. Čuvši zvuk „feza“ zastali smo na brdu iznad Slivnici, koja je tipično naselje tog kraja, kuće u strani kao da su priljepljene za ljuti krš, a dole ispod njih, poljce. Zemlja je plodna jer ljevkasti pejzaž sav humus koji se stvora po okolnim brdima, kiše snesu na obradivo zemljište. Zatičemo Jovana i Božu Vukanovića koji su upravo svaki na svojoj njivi zasadili krumpire. S obzirom da je to gorsko područje bez obzira na južne vjetrove s Otranta, sa sadnjom povrća se ne žuri. Potvrđuje to nakon obavljenog posla zadovolji Jovan Vukanović, koji kreće s pričom o kukama:

   „Kuke su ovdje počele kasnije, zato što je uvala pa je hladnije, ali okolo na uzvisinama ima ih, već sam ih brao i nosio na pijacu. Selo je na 280 metara, selo Baljevac na Bobanima je na 680 metara, Gorogaše su na oko 665 metara nadmorske visine...“, upućuje nas Jovanu konfiguraciju terena, te dodaje:

   „U Slivnici nema žive vode, bio je ovdje jedan mali izvorčić koji bi do dugo u ljeto trajao, kako bi nestajalo vode u Trebišnjici i on bi malaksavao i na kraju presušio do novih kiša. Od kada je korito Trebišnjice betonirano vrela nema, tu susjedno selo Grepci ima vodu, mi to kažemo 'živu vodu'. Obnovili smo kuće, radimo pomalo zemlje, zabavljamo se netko je pred penzijom, netko u penziji i tako ovo mjesto živi“, kaže raspoloženi Jovan dok nas njegov sumještanin Božo Vukanović upoznaje sa svojom preokupacijama:

Magarac atrakcija u stočnom fondu Vukanovića

   „Držim goveda, pasu na otvorenom i ljeti, i zimi. Meso je prvoklasno pa nema problema s prodajom. Nedavno sam nabavio i magare, jako je pitomo, za dan dva se naviklo, na novo stanje. Uzeo sam ga da upotpunim stočni fond“, uz osmijeh kaže Božo, te na upit o špiljama nastavlja:

   „Što ja znam imaju tri velike. Nisu one sada za posjeta, jer sa stropa pada kiša, mi smo obično u njih išli ljeti, u osmom mjesecu, tada je suho pa se može ući“, veli Božo opisujući lokacije, te razoružava našu znatiželju:

   „Ne bi preporučio da ih ovako na pamet tražite, jer ne znam bi li ih i ja od oka našao. Da je ovdje moj mlađi brat to je već drugo, on češće ode gore. Jedna Grabovica je ispod brda Građenika, uz granicu sa Hrvatskom. Žuljevačka i ova druga pećina su niže, ali treba i do njih poić…, veli Božo kojeg novim podatkom upotpunjuje supruga Nevenka:  

Visoravan Bobana kamenjak kakav se rijetko sreće

   „Svake godine, dolaze studenti iz Zagreba, idu gore nešto istražuju. Ovako kad pogledam gdje su pećine, brzo se vrate“, veli Nevenka, koju dopunjuje muž Božo:

                                                              Snalaženje uz GPS

   „Da, ali oni imaju GPS, pa znaju kuda idu, ali ni to nije lako, staza je zarasla. Čišćeno je prije nekoliko godina, ali šuma opet uzela pod svoje“, zaključuje Božo, dok njegova tetka Danica, koja je pratila razgovor na naš upit – kako se u Slivnici koja je poprilično udaljena i od Trebinja i od Dubrovnika gdje se jedino može otići u kupovinu, živi, s ponosom naglašava:

   „Slivnica je ljepša od Pariza!“

   Poslije te konstatacije, svaki dalji razgovor bio bi suvišan, jer očito je – ti ljudi vole svoj kraj, pa zato relativno lako podnose sve nedaće od loših prometnica do udaljenih trgovina.

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Istraživač Vinko Herceg uz nekropolu stećaka