Životna priča 84-eg Nikole Petrušića sa Bijače: Vjeran tradiciji držanja domaće stoke i pozivu narodnog "lječnika"

 

Nikola - Nikica Petrušić i njegov vjerni Đuro, što je od milja ima magarcu

   Na krajnjem jugoistoku ljubuške općine smjestilo se naselje Bijača, u novije vrijeme poznato po istoimenom graničnom prijelazu, od kojeg je par kilometara istočnije zaselak Galići, među koje se „umiješao“ i jedan Petrušić, Nikola odnosno Nikica kako ga suseljani zovu. Još uvijek stasita starina u 84-oj godini drži se tradicije. O zemlji više ne može raditi, ali tu su ovce, magare, krava kao podsjetnici na tradicijsku Hercegovinu, kokoši i još nešto – Nikola baštini i tradiciju svojih predaka liječi ili kako se to narodski kaže „pravi“ iščašenja ruku, nogu, prstiju…

                                                          Baštinik tradicije

   „Ja sam imao ovce iz malih nogu. Bili smo otac i majka, baka i djed. Ovce smo stalno imali i dan danas nikad ih nismo smicali. Meni su 83. godine ja ih i dan danas držim, samo što od ljetos nakon što mi je žena umrla, o njima glavnu brigu vodi sin Dragan. On radi u Metkoviću, dođe poslije posla malo ih pusti u pašu i nahrani, ja brinem o magaretu, kravi i pomažem ljudima koji dođu s nekim problemom kojeg ja mogu riješiti“, pripovijeda Nikola pa nastavlja za današnje generacije poučnom konstatacijom:

Nikica Galić sa sinom Draganom i vjernim psima u pozadini stara obiteljska kuća

   „Volim radit, mislim po svoje stare dane da je bolje malo se kretati, jer ako bi stao i lega, onda bi prije pao na noge. Ovako sam stalno u pokretu, dokle vrijeme će pokazati. U planinu ovce ne šaljem već desetak godina. Na to me naveo slučaj stočara iz Crvenog Grma – čovjek je pedeset ovaca pobija i zakopa. Oboljela „čeljad“, onda ovce pobio i zakopa, oboljele u planini.“

   -Od bruceloze?

   -Ja, od te bruceloze. Od tada ima tomu i deset godina, ja ovce držim kući i imam zdrave ovce. Da su ovce zdrave, to je najvažnije. Lako nije, ima živine – čaglja i vuka, pa ih moraš čuvat, ne mogu nikud bez čobana. Kažem sad o njima brine sin, on to voli kao i ja. Ovuda ljudi prilično smiču ovce. Teško je za njima trčat. Stariji ne mogu, mladi otišli“, konstatira gospodin Petrušić te na upit o tradiciji liječenja u njegovoj obitelji nastavlja:

   „U mene je otac radio, pa i djed, ja sam nastavio, nije prije bilo bolnica k'o sad, slabo bilo i doktora. Kad strada narod se snalazio. Recimo kad čovjek izvrne ili ugane stopalo neki odu na snimanje, a neki dođu meni odmah, ja pronađem gdje je to, imam osjećaj dobar, pomoću prstiju nađem gdje je i odmah vratim, bilo je ljudi da su do tri dana mogli hodati, a bilo je i ljudi koji dođu tri mjeseca nakon povrede ja mu to vratim i puno se lakše osjeća.  Ali uvijek je bolje odmah doći, ne čekat dugo vremena to je lakše uraditi i prije izađe. Tako je i s rukom, nabiju ruku radeći neki posao, pokrenu „karpalne“ kosti prema gore, ja to vratim prema dolje, čovjek malo pripazi dok je „freško“ da ne radi, ne stiska ruku jako, kroz koji dan dok se stegne, a onda može jednako raditi kao i s drugom rukom.

Među Galiće Nikica je 'ubacio' svoj potpis

   Još nešto, iščašenje u laktu i to isto vratim. Čovjek kad iščaši ruku u laku ne može uzeti „kašiku“ i donijeti ruku od usta, ja to povratim i onda mu kažem – prijatelju, vraćena ti je ruka sad je možeš motat i pružit, ali morat ćeš raditi vježbe. Vježbe se rade pomalo dok ne iziđe kao druga ruka. Ruka se zavije samo zavojem ništa drugo, da se može vježbat. Ima i iščašenje iz ramena, kost što zovu „humerus“ ona je u čašici, kad čovjek padne ili se ozlijedi na drugi način. Ruka ispadne iz čašice, a na ramenu ostaje rupa, ja to vratim. Čim to vratim može sve pokrete raditi rukom, samo nekoliko dana ne smije ruke dizati gore, da se ozljeda ne bi obnovila, dok se žile malo ne stegnu, kad se stegnu sve može raditi kao i prije. Radim i prste kad se nabiju, ljudi su zadovoljni, dolaze s raznih strana Hercegovine i Dalmacije, jer je moja familija po tome poznata od davnina.

                                                                   Tajna u prstima

  -Hoće li tradicija preći na sina?

   -Radi i on po nešto, ali se nije tome posvetio kao što smo bili ja moj otac i djed. Ja sam s pokojnim ćaćom radio i lomove, nitko mom ocu nije ostao „ševast“ i sakat. Prije nije bilo uređaja u medicinskim ustanovama kao danas, pa su ljudi masovno dolazili. Dolaze ljudi i danas, jer ako si ti nečijeg oca uspješno izliječio, dođe njegov sin i to tako ide što se kaže s koljena na koljeno.

   -Koristite li vi neke ljekovite trave pri tom liječenju?

   -Kad napravim „štetnju“ po zavoju polijem rakijom, pravom rakijom, da temperaturu vadi i onda se rade vježbe. Treba koji dan mirovat da bi ozljeda prošla…“, veli još uvijek dobrodržeći Nikola, koji njeguje dvije tradicije Hercegovine – stočarsku i pomaganje ljudima. Valja reći da su ljudi koji liječe na taj način i danas poznati, mada ih je sve manje, tajna njihovog liječenja kako reče Nikola, je u prstima, kojima se otkriva ozlijeđeno mjesto i onda se na adekvatan način postupa.

   Mali problem smo imali s fotografiranjem, pa smo se nekoliko dana nakon razgovora ponovo vratili na Bijači, Nikola se taman došao od zubara.

   „Napiši to, veli Nikola, neka narod ne misli da ja ovakav idem među ovce, to je samo kod doktora“, uz osmjeh veli ova dobrodržeća starina.

Tekst i foto: D. Musa - Večernji list

Psi ovčari, vjerno društvo Petrušića

Nikica Petrušić u ljetnom izdanju sa svojim stadom