U carstvu kamena: Naselja bez ljudi, škola bez učenika, no ohrabruje najava gradnje ceste preko gora

Miro Obradović šumar i arheolog Stanislav Vukorep

   Prostor općine Ravno krajnji je jug ne samo Hercegovine nego i Bosne i Hercegovine. Specifičan je to teritorij koji s R. Hrvatskom dijeli granicu dužine oko 80 kilometara! Ravno je, primjerice, nalik državama Norveškoj u Europi ili Čileu u Južnoj Americi, izdužen teritorij koji za razliku od spomenutih država nije okružen oceanima da bi se bar vodenim putovima mogao povezati, nego treba udariti preko ljutog krša od Zavale preko gorskog područja -Belenića, Površi, prostranih Bobana, zatim Žurovića do Glavske, odnosno od Neuma do Konavala. Pokušali smo, ali u cijelosti nismo uspjeli „prošetati“ od Zavale do Ivanice, sitnica od 37 kilometara više izlokanog makadama nego škrtog asfaltnog puta. Kako nam ni vremenske prilike nisu bile sklone stigli smo do mjesta Grepci, dalje nije išlo jer trebalo se vratiti bivšom trasom uskotračne pruge do Ravnog.

                                                                   Ljuti krš

   Na samom polasku suočili smo se za ovu općinu pa i veći dio BiH važnim poslom, gradnjom buduće regionalne ceste Zavala – Slano. Ta bi prometnica konačno na valjan način trebala povezati općinu Ravno s Dubrovačkim primorjem, a time otvoriti i njezine turističke potencijale počevši od špilje Vjetrenica, manastira Zavala ili Vavedenja Bogorodice, Srpske pravoslavne crkve iz 16. stoljeća, nekropola stećaka, starih kamenih crkvica, naselja od kamena kakvih sigurno nigdje u BiH nema… Inače, put od Zavale do Slanog nije uobičajena ruta, nego stari karavanski put kojim su trgovci s morske obale kretali u unutrašnjost BiH uz obveze tovare soli. Put s kojim se doskora služilo izgrađen je 1901. godine kada i uskotračna pruga Gabela – Dubrovnik, prozvan je Cestom Franje Josipa. Sedamdesetih godina krivudava prometnica širine tri metra presvučena je asfaltnim slojem i kao takva služila je do današnjih dana, pa je gradnja dvotračne prometnice gotovo ravna njegovom prvotnom probijanju.

Belenići selo ispod Janjskog brda

   E, sad od te i takve Zavale do Ivanice mjesta u kojem su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća snimani vestern filmovi, a danas niče naselje s vilama, treba prevaliti ravno 37 kilometara. Da bi se Ravno preko Zavale, uvezalo s naseljem u izgradnji udaljenom oko 44 kilometra, potrebno ga je makar i trometarskom cestom spojiti. Za sada jedina veza je asfaltirana trasa bivše uskotračne pruge uglavnom prostorom manjeg bh. entiteta. Pri tome nije bitno što je riječ o drugom entitetu, nego što ta prometnica ne povezuje gorska naselja u općini Ravno.

   Da bi vidjeli što se na tom prostoru događa vođeni Mirom Obradovićem šumarom iz Čapljine, nadležnim za prostore općine Ravno i uz pratnju Stanislava Vukorepa, arheologa i publiciste iz također oz Čapljine, uputili smo se kroz ravanjske gore. Uspon na visove od 600 i više metara iznad mora protkanog tablama s imenima mjesta iz kojih se ljudi, ako ih ljeti i bude, u zimskom razdoblju povuku prema Dubrovniku ili Trebinju, vodi odmah iz Zavale. Prvo naselje Golubinac smješteno je na brdu Gradina. Ljude nismo primijetili, ali jesmo crkvicu posvećenoj Gospi od Pohoda, skladno kameno zdanje. Dalje slijedi Kijev Do s kojim počinje carstvo kamena, dalje su rijetka poljca, kao i visokim zidovima opasane nekadašnje njive. Kijev Do i susjedni Belenici imaju zajedničko groblje, opet skladna crkvica i groblje sa stećcima, pločama, od kojih su neke zamašnih dimenzija.

Obnovljena škola bez đaka

   U Belenićima susrećemo prve znakove života, opet nisu ljudi nego krave, čuju se zvona kao da život buja. Na slobodnoj su ispaši, vlasnici povremeno navrate, hrane se onim što upasu, a spavaju pod vedrim nebom. U daljini smo uočili i krdo poludivljih konja. Selo usnulo, zimi bez stalnih stanovnika. Zanimljivo na tromeđi Belenića, Kijevog Dola i obližnjih im Gorogaša nalazi se obnovljena škola. Naravno bez đaka. Dalje su slijedile Gorogaše čija nekolicina bivših stanovnika četrdesetak godina nakon iseljavanja obnavlja stre kamene kuće s kojih su davno nestali krovovi. Na visini od 630 metara kraj puta, uočili smo i vrelo Pištet. Kako i otkud se voda tu penje ne znamo, suputnici vele da je nekada bilo i znato izdašnije.

                                                        Stećci dokaz života

   Dobrodušni šumar Miro vozi nas osobnim autom s obzirom na put kojim prolazimo veliki je to rizik unatoč njegovom poznavanju terena. Dalje slijede Požarno, Pećina, Slivnica, Grepci. Između tih na izgled većih naselja još je niz tabli s nazivima mjesta u kojima odavno nitko ne samo da ne stanuje nego u koja nitko i ne navraća. Ono što je zajedničko svima to su lijepe crkvice, katoličke i pravoslavne, te brojni stećci obično u ili kraj groblja. Upravo su stećci dokaz da je tu bujao intenzivan život najmanje od srednjeg vijeka. Kao posebnost tog područja moramo istaknuti do tada neviđeni kamenjar u kojem se zimi očito, mogu susresti samo granična patrola i goveda.

Bilo kuda stećci svuda

   Put smo završili u naselju Grepci, koje je samo kilometar udaljeno od granice s R. Hrvatskom i naselja Osojnik s druge strane međe između nekadašnje Dubrovačke republike i Huma, odnosno Osmanskog carstva. Vremena više nije bilo - za kompletan obilazak treba ljetni dan, nastavili smo prema prometnici Trebinje – Dubrovnik, te se uputili nazad asfaltiranom trasom nekadašnje uskotračne željeznice. Na toj dionici mada ima niz, očito slabo naseljenih mjesta, opet su najčešća živa bića goveda.

   Nakon užitka u divljini ravanjskih gora, samo da je put bolji, doznasmo za taj prostor lijepu informaciju. U tijeku su razgovori da se preko visoravni Bobana u cijelosti asfaltnom trakom spoje Zavale i Ivanice, sitnica od 37 kilometara, od kojih se petnaestak može smatrati djelomično završenim. Tu informaciju saznali smo u razgovoru s Andrijom Šimunovićem, načelnikom općine i Stanom Burić, predsjednicom OO HDZ BiH Ravno.

Tekst i foto: D. Musa

Krave i poludivlji konji uz divljač jedini su stanovnici kraškog prostranstva

Lokva Brestnica

U pustoši apel za zaštitu šuma