U carstvu kamena na gori Bobani: Gorogaše, napušteno selo u općini Ravno, budi se nakon više od četiri desetljeća

 

Budimir Sirovina sa suprugom i šumarom Mirom Obradovićem u Gorogašama

   Na putešestviju jugom Hercegovine naišli smo ploču s imenom sela Gorogaše. Informacija je bila da je naselje napušteno, odnosno da u njemu godinama „nema žive duše“. Ipak odlučismo proviriti, na što nas je ponukalo vrelo. izvori u tom carstvu kamenjara i niske kraške šume su zaista rijetkost. Nakon što savladasmo kratku uzbrdicu pukoše pred očima napuštena kamena zdanja, ali po jednoj obnovljenoj kući zaključismo da se u Gorogašama nešto događa. Dok smo razgledali kuće diveći se umijeću njihovih graditelja stiže „terenac“ s njemačkim oznakama, bio je to Budimir Sirovina sa suprugom rođen u carstvu kamena na gori Bobani, južno od Popova polja. Pomalo iznenađeni susretom bili smo i mi i gospodin Sirovina, jer ljudi su rijetkost, ali to nije značilo da razgovor ne može početi:  

    „Malo sam čistio, kupinu, šiblje i drugi otpad, a onda upalio, danas sam došao nastaviti sređivanje. Ja sam u penziji, malo živim u Trebinju malo u Njemačkoj, ponekad dođem i ovdje gdje sam rođen. Obnavljamo, za sada je obnovljena kuća Bože Porobića na početku sela. Moj mlađi brat je tamo na drugom kraju sela. Obnovu je počeo i sin moga stariji brat. Ja sam radio kuću u Trebinju, sada hoću i ovo malo srediti. Ovdje je nekad bilo guvno i prostorija za smještaj žita. Pošto smo mi trojica braće, dvojici smo tamo ostavili gdje je bila stara kuća, a mene za zapalo ovdje, znaš da nemamo problema s

Gorogaše su remek djelo klesarskog umijeća

djelidbom i da nismo stiješnjeni. A, pitaš za guvno, na guvnima s konjima vrlo žito i tu je bio paljar (prostorija u koju se smještalo žito)“, u dahu ispriča gospodin Sirovina, pa nastavlja priču o svom selu:

   „Odselio narod koncem sedamdesetih, poneko početkom osamdesetih godina, ali sedamdesetih je najviše ljudi otišlo, pretežito u Dubrovnik, rijetko tko u Trebinje.“

   Zanimljivu sliku pružaju Gorogaše, kuće su u strani na strmim liticama, ispod su u korov i šumu zarasle njive, tipično hercegovački, u radnu zemlju se nije diralo. Na radnoj zemlji se ništa nije gradilo, a živjelo se:

   „Sijalo se žito - kukuruz, pšenica, ječam, raž. Raž se koristila za pokrivanje kuća i pojata. Bilo je i duhana“, kaže Budimir, te na opasku je li kukuruz mogao uspijevati zbog ljetnih suša, tvrdi:  

   „Kako ne, bio bi odličan kukuruz, sazrio bi, u devetom mjesecu se brao. Bilo je suša, ali je uvijek uspijevalo, dovoljno za familije. Nije bilo žita za prodaju, ljudi su držali kokoši, svinje, konje, svak' je imao dva vola, kravu i tako, ljudi su imali normalan život.“

Sve je u kamenu i od kamena

   -Čuli smo da se na visoravni Bobana i Belenića posebice cijenili volove?

   -Volovi su se poštovali, na volove se i porez plaćao, eto ti. Za vrijeme Turaka, donedavno, nisu Turci davno otišli. Turci su volove obožavali, jer su hranili familije, a dobivali su porez od toga. Ovdje su volovi bili cijenjeni, sami Turci su nam to ostavili. 

   -Cjenjeniji nego konji? 

    -Pa, i jesu u našem kraju. Konja si mogao imat', a i nisu moro. Mnogi ljudi u onim gore selima i nijesu imali konje, ali volove su imali. Ovdje je svaka kuća imala dva vola, kravu i konja, plus nešto sitne stoke.

   -Kažete da je u Gorogošama nekad živjelo osam obitelji. S obzirom na obrađeni kamen izgleda da su svi bili majstori?

Doskora puste Gorogaše

   -Kod nas su ljudi prirodno postajali majstori. U selu rijetko koji da nije znao zidati. Ako neko nije znao zidati kad bi radio neku kuću ili kućicu, komšija bi došao i radio. Svi smo jedni drugima pomagali, a uopće nismo gledali na dnevnice, niti smo to pisali. Da nam je netko dužan dnevnicu ili da smo nekom dužni, jok. Pomagali smo jedni drugima, bez novca.

   -Posve drugačije nego danas?

   -To je bilo normalno. Znate šta je, mi smo u ovom svijetu izgubljeni. Svi imamo puno više nego smo imali.  Nitko ne ovisi ni o kome, ali smo nezadovoljni. To je problem čovječanstva? I šta nam vrijedi budućnost, ako nemamo zadovoljstva, svega je malo, a imamo previše. Ja to vidim u zapadnom svijetu, ja sam tamo penziju zaradio. U Njemačkoj, imam četrdeset godina radnog staža, u Memingenu, otišao sam 1968. Meni nedostaje ovaj svijet. Ja sam najsretniji kad dođem ovdje, volio bi da se negdje nešto čuje, da ljudi negdje razgovaraju, ali rijetko kad trefim nekoga. Ali ova tišina ova ljepota, kad pogledam ovo u proljeće kad počnu zeleniti ove strane, to je divota. Ovdje sam odrastao, bio do petnaest godina…

   -Čuli smo da je ono vrelo uz put nekada bilo izdašnije?

   -Je, vrelo je bilo dosta jače. Ne znam što je. promjena klime, manje padaline ili betoniranje Trebišnjice. Ima nešto i sa betoniranjem Trebišnjice. Mi smo imali tu jedna izvor, u selu, sa njega samo svi pili vodu. Kad Trebišnjica proteče, ono proteče odmah, kad prekine voda u Trebišnjici i na njemu prekine voda.

Neočekivano - vrelo u kraškoj pustinji

   -Zanimljivo, voda se penjala ovdje na ove gore?

   -Ovo je 630 - 640 metara iznad razine mora. A brda su još viša, ovo prema jugu je Veliko brdo, na sjever je Vrh, a prema zapadu Kelino osoje.

   Ukratko život se poslije četrdesetak ljeta vraća u Gorogaše, kad se u cijelosti asfaltira 37 kilometara puta od Zavale do Ivanice, dojam je da će na ravanjskim gorama oživjeti još koje zaboravljeno selo.

Tekst i foto: D. Musa

Budimir na vratima paljara kojeg kani obnoviti