Tradicijska baština: Hercegovački suhozidi bezvremenski čuvari posjeda, dvorišta, ograda...

 

Klasični zapadnohercegovački suhozid s dračom

   Mada je granice juga Hercegovine teško precizno odrediti, obično se pod tim područjem podrazumijeva sliv rijeka Trebižata na zapadu, Bregave i Trebišnjice na istoku, odnosno prostor od Peć Mlina (općina Grude) preko Dubrava i Trebinjske Šume, do Glavske (općina Ravno), na domak Konavala. 

                                                Specifične bilje vrste

   To je područje specifičnog mediteranskog klimata na kojem uspijevaju smokve, šipci, loza, bademi, u novije vrijeme i masline, da druge specifične biljne vrste za to područje ne spominjemo. Taj prostori ima svoje posebnosti, a jedna od njih su kameni zidovi – suhozidi (narodski suvozidi ili duvarovi), kojima se omeđuju, dvorišta, vrtovi, njive, pašnjaci, posjedi s niskom kraškom šumom tzv. ograde i slično.

Prekrasni suhozid oko imanja na Bobanima

   Na jugu Hercegovine nije bilo valjanog drveta za podizanje drvenih kako Slavonci i Bunjevci kažu „taraba“ oko kuća i posjeda, nego su za to služili suhozidi tj. kameni zidovi bez vezivnog sredstva. Oko dvorišta pravili su se od finije klesanog kamena, dok se za pregrade posjeda, dalje od kuća, koristio poluobrađeni kamen, najčešće vađen, odnosno kopan ili odlaman od kamenih gromada, na licu mjesta. Pravili su se dvostruki i jednostruki zidovi. Dvostruki zidovi, podrazumijevali su zidanje s obje strane, obično su u temelju bili širi, 60 do 80 centimetara, a sužavali se prema vrhu. Visina je zavisila od količine kamena i potrebe. Ako je riječ o suhozidima oko obradivog zemljišta bili su viši od zidova koji su ujedno bili međe, odnosno granice između posjeda. Dalje, ako su se na nekom prostoru pretežito uzgajale koze zidovi su morali biti viši i do 170 centimetara, dok je za područja s razvijenijim ovčarstvom i(li) govedarstvom bilo dovoljno 120 – 140 centimetara.

                                            Drača i vršne ploče ojačavaju ulogu suhozida

   Sam zid najčešće nije bio dovoljan za više gladnu nego situ stoku koja je pasla po tim travom pa i grmom siromašnim kraškim tlima, zbog toga su na jugozapadu Hercegovine  pojačavani ogradom od drače, koja se slagala po vrhu zida. Takve suhozide izbjegavale su i najnemirnije koze, dok ovce na preskakanju takvih prepreka nisu niti pomišljale. Jedini problem tih bedema bio je ograničeni vijek trajanja drače, koja se nakon dvije, tri ili koju godinu više, morala obnavljati novom. Međutim, na jugoistoku Hercegovine, područje visoravni Belenića, a posebice Bobana u općini Ravno, gdje je drača rijetkost, uočili smo posebnu zaštitu od nemirne stoke. Ovdje su stočari, a manje-više to su bili svi stanovnici nekada relativno gusto naseljenih prostora, primjenjivali način gradnje s isturenim vršnim po mogućnosti pločastim kamenjem. Zidovi na tom području koje je kamenitije, od ostalih dijelova juga Hercegovine, su viši, čak i od 1,7 metara. Vršni uglavnom pločasti kamen uz to što je pojačavao čvrstinu, a time i dugovječnost zida isturani su petnaestak centimetara vani, kako bi i nemirnoj stoci bili nepremostiva prepreka. Prednost takvih bedema je da su bili trajni.  

Suhozidi kao međe između imanja u Gorogašama, općina Ravno

   Elem, svega toga ima u mediteranskom dijelu Hercegovine, a zadnjih godina imali smo prilike vidjeti nove suhozide utvrđene dračom na području Jasenice, kod Čapljine, dok na području rijetko naseljenih Bobana u općini Ravno suhozida s isturenim vršnim pločama ima na pretek. Treba napomenuti da su ti suhozidi bili praktičniji od onih ojačanih dračom, jer su bili dugovječni, dok im je mana bila sporija gradnja, za takve zidove trebalo je vremena ne samo za zidanje nego i za pronalazak vršnih ploča.

Suhozid u Bobanima, preko kojega zbog izbačenog vršnog kamena nisu mogle ni koze

   Uz dvostruke pravili su se i jednostruki suhozidi. Za te suhozide trebalo je više umijeća, jer je s jednim redom kamenja valjalo postići statičku stabilnost, odnosno učiniti ga trajnim. Jednostruki zidovi su se pravili ako su to prilike dozvoljavale, od krupnijeg i to neobrađenog kamenja. Da je i za to bilo vještih majstora svjedoči još po koji stameni jednostruki suhozid koji se može sresti na prostorima mediteranske Hercegovine.

                                 Hrvatska, Francuska, Italija, Španjolska, Švicarska...

      Da sve spomenuto što oslikava našu ne tako davnu prošlost, ne bi bilo žargonski kazano šuplja priča, ističemo da u nizu zemalja suhozidi imaju tretman tradicijske graditeljske baštine. Primjerice susjedna Republika Hrvatska je 2013. godine zakonski zaštitila suhozid i tehniku njegove gradnje. Pet godina poslije 2018. godine Hrvatska je uspjela suhozid svrstati u UNESCO-vu nematerijalnu svjetsku baštinu! Uz Hrvatsku suhozid u toj kategoriji imaju – Francuska, Italija, Španjolska, Cipar, Grčka, Slovenija, pa čak i Švicarska. U Bosni i Hercegovini se o nečem sličnom i ne razmišlja, naprotiv, brojni suhozidi su stradali u doba smiljomanije, a još veća prijetnja postaje im aktualna „panelizacije“ juga Hercegovine. 

Tekst i foto: D. Musa - Večernji list

Novi duvar na Jasenici kod Čapljine, ojačan dračom