Visoravan Bobani: U Šćenici "zazimila" samo četvorica neženja

 

Đuro Radulović i šumar Miro Obradović

      Visoravan Bobana u općini Ravno, svojevrsna je personifikacija pustinje, samo što  je ovdje ljuti krš umjesto pijeska, a malena seoca umjesto oaza. Vožnja kroz taj zabran netaknute prirode doživljaj je i na oblačnom zimskom danu. Upravo poput pustinja rijetko je to naseljeno područje unatoč relativno čestim smjerokazima za sela. Dok kraj njih prolazimo Miro Obradović šumar iz Čapljine koji nas je na svojem radnom zadatku odlučio upoznati s područjem za udžbenike, kazuje koje je naseljeno, a koje nije, uglavnom više je bez stalnih stanovnika. 

                              Trećina naselja u općini Ravno nema stalnih stanovnika

   Prema zadnjem popisu čak trećina, 18, naselja u općini Ravno, bila su bez stalnih stanovnika, većina upravo na visoravni Bobani. Iako su na korak od mora ti prostori od njega su istodobno daleko, jer makadam kojim smo se vozili dio puta, je grozan, bojali smo se kvara, jer tu se na majstora valja načekati. Teškog makadamskog dijela puta riješili smo se nadomak sela Šćenice u koje smo odlučili svratiti.

Šćenica i dva manja okolna sela

   Tipično je to staro hercegovačko selo. Zbijene kuće u strani iznad omanjeg poljca, kao i u zapadnoj Hercegovini zaravni su se čuvale kao suho zlato. Spuštajući se prema središtu na kojem se iz daljine naziralo groblje, osluškivali smo zvona na stoci, pogledali na košnice u strani, na jednom mjestu nekoliko stotina košnica štiti cijeli sustav žica vodiča za električni ogradu, plus reflektori postavljeni očito za zaštitu od medvjeda. Dok smo razgledali stećke u groblju, pristiže Đuro Radulović kojeg je dovela znatiželja vidjeti tko po groblju švrlja. Na početku razgovora s Đurom čekalo nas je iznenađenje, jer na upit koliko u tom selu s dosta da tako kažemo krovova, živi malo ljudi: 

U zaravni su samo mjesni dom, crkvica i groblje

   „E, "zazimila" su nas četvorica momaka“, veli Đuro, vidjevši da nas je iznenadio i nasmijao pa nastavlja, „dolaze ljudi, ali smo stalno tu nas četvorica“, veli Đuro jedan od četvorice neženja iz Šćenica u općini Ravno.

   Đuro nas iznenadi tim podatkom, pa nakon logičnog - kako im prolaze duge noći nastavlja:

   „Prođe vrijeme u poslu, družimo se navečer, normalno, malo posjedimo, danu se bavimo oko stoke. Ja radim u Trebinju idem na posao dođem i tako.

   -Onda niste ni vi stalni stanovnik.

   -Ja živim stalno ovdje, ali putujem na posao.

                                         U Šćenici se duhan nije uzgajao za vage

    Razgovor nastavljamo pitanjem – šta se u Šćenici i kako radilo, od čega se živjelo, dok je bilo ljudi“.

   -Sve se radilo, svaki komad zemlje, volovima se oralo da prije četrdesetak godina. Konja nije bilo držali smo mazge, ovo je krševit teren pogodan za mazge. Narod se bavio svačim pomalo, stočarstvo, zemljoradnje, pčele i tako.

Kuće u Šćenici "vise" u strani, u polje se nije smjelo dirnuti

   -Je li se uzgajao duhan?

   -Vrlo malo, samo za svoje potrebe, ne pamtim da je netko za prodaju sadio. Možda pamtim trojicu ljudi da su sadili, za svoje potrebe, a ne sjećam da se sadilo za prodaju.

   -Dakle, uz to što je ovo selo momaka, ovo je selo nepušača?

   -Ha, ha, ha, ima jedan koji je pušač, ali puši cigare, ha, ha… oraspoloži se Đuro, te na upit o svrsi postavljanja grane koja se svake godine pobija u golemi kamen na brdu zapadno od sela nastavlja:

Momčina Đuro Radulović se godinama penje na visoku strmu stijenu, kako samo on zna 

   -Ono je je Spasovo brdo, a onaj kamen s granom zove se Motka. Hrastova grana se postavlja na Spasov dan (slavi se 40 dana nakon pravoslavnog Uskrsa), izjutra prije sunca, zašto točno ne znam ni ja. Postavlja je neoženjen momak iz sela.

   -Je li gužva, vas četvorica…?

   -Nije, nije, ja postavljam u zadnjih dvadesetak godina. Onako kako ja to vidim, drvo je simbol života. U nas ovdje u više sela bio je običaj, dok se branilo od stoke, da se prije Blagovijesti pobije motka u zemlju što je bio znak da čobani tu ne puštaju stoku, da će se kositi.

                                                               Pribilov stećak

   Od Đure smo saznali i osnovne podatke o golemom stećku s pukotinom po sredini.

Oštećen golemi stećak 1,5 x 2,0 metra

   -Čitao sam da je pisac Vid Vuletić Vukasović natpis dešifrirao - aste leži moj sin Pribilo. Što se pukotine tiče prema predaji, htjeli su ga koristiti kao građevinski materijal pa iz nekog razloga ostavili", veli Đuro, te osvrćući se prema obližnjem masliniku kaže:

   „To je prvi ovdje posađen, ne znam kako bi bilo da padnu snjegovi k'o nekada. Visina je ovo, moja kuća je 638 metara nadmorske visine, ako ovaj uspije sadit će valjda i drugi

Prve masline u Šćenici

   Od gospodina Đure smo doznali da kako on to kaže „žive vode nema niđe oko Šćenice“. Tijekom našeg boravka u Šćenici, drugi momci se nisu pojavljivali, ali smo zato upamtili izraz „zazimili“ kojim se Đuro služi, kao da su ljudi pčele.

Tekst i foto: D. Musa

Filigranska kompozicija - Sveti Gerogije ubija aždaju u Istočnoj, odnosno Sveti Juraj ubija zmaja u Zapadnoj Crkvi, na jednom od nadgrobnih spomenika u Šćenici