Nepoznati južnohercegovački putovi soli

Od Stona preko Smokvice i Trnove do Zatmorja i Orahova Dola

   Još jednom smo se uvjerili da je Hercegovina po mnogo čemu terra incognita. Za to je zaslužno slučajno otkriće puta soli koji je od Stona uz more do Smokvine i Trnove ulazio u Hercegovinu račvajući se u više dijelova! Naravno viđeno, a to su popločane staze, u stvari putovi širine oko 1,8 metara, lokve, kamenice…, tek treba istražiti, ali ono što smo uočili i čuli od žitelja Trnove, je nepobitno. Da bi se slika kompletirala tko i kada, dok je odgovor na zašto tu – trgovina soli, trebat će otkriće istražiti, opisati, odnosno učiniti vjerodostojnim,

   Povod za posjet Zatmorju, jednom od najjužnijih sela Bosne i Hercegovine, bio je posve druge – historijske prirode, pronaći groblje izbjeglica iz Hercegovačkog ustanka, te potvrditi  tezu da se tom kraškom zaravni između gora Tmor i Neprobić izbjegavajući austrijske i osmanske uhode na putu do skrovišta u Dubrovačkom primorju kretao don Ivan Musić, vođa katoličkih ustanika. Jasno pronalazak zaboravljenog puta soli potvrdio je tezu i odveo nas do naselja Trnova, djela općine Dubrovačko primorje sa sjedištem u Slanom.

Sudionici pohoda s domaćinima u Trnovi

   Uz tekst potpisanog u nepoznato su se uputili Božo Burum ugostitelj iz Dubrovnika koji gori od želje da oživi rodni Orahov Do gdje gradi motel i Stanislav Vukorep istraživač i publicist iz Čapljine. Put do Zatmorja vodi s magistralne ceste Ravno – Trebinja skretanjem za Cicrinu i dalje uskim djelomično asfaltiranim ili betoniranim puteljkom, do malenog seoceta čije kamene kuće i zidovi potvrđuju umijeće graditelja. Prije pohoda gospar Božo je doznao da od Zatmorja pa do Slanog postoji put kojim su djeca išla u školu, a mještani na autobus i kupovinu. Svi su bili istog prezimena – Potrebica. Uz pomoć mještanina Ante Potrebice stazom između njiva stigli smo do popločanog puta. Vremenom smo po načinu gradnje, shvatili da to nije djelo pojedinaca nego sustavna gradnja. Na mjestima gdje nije oštećen uzimanjem kamena za ograđivanje njiva, put je širok oko 1,8 metara. S obzirom da je između rubova put nabijen klesanim i sitnim kamenom, prva pomisao bila je da su njegovi graditelji bili Rimljani, što naravno treba provjeriti.

   Upravo zbog provjere što bi to moglo biti nakon šest, sedam kilometara pješačenja stigli smo u Trnovu, mjestašce u strani, kilometar, dva udaljeno od mora, gdje smo u razgovoru s Tomislavom Gvozdenicom odličnim poznavateljem područja i 85-godišnjim Ivom Boticom dobili potvrdu teza koje smo iznenađeni starim drumom, uz put razvijali.

   „Sol se iz Stona putem uz more do Smokvine, dopremala i odlagala ovdje u Kazermi (u rječniku smo pronašli tumačenje da je riječ vojarni u kojoj se čuvala sol i vjerojatno stanovali carinici op. a.).  Za potrebe tog posla izgrađene su dvije gustirne (bunara op. a,) s kamenicama za vodu“, vele nam gospari Tomislav i Ivan.

Put kao iznenađenje

   Od starine Ivana doznadosmo kako su se mjesni trgovci s ondašnjim carinicima nadmudrivali na originalan način. U podnožju je bila livada na kojoj bi djevojke za vrijeme opremanja karavana za sreću trgovcima, zaigrale linđu. Dok su odgovorni bili zaokupljeni ljepotom djevojaka i plesom, mjesni trgovci bi „zamračili“ koju vreću soli ili demejanu (mješinu) vina i tako službenicima naplatili užitak.

   Tomislav Gvozdenica koji u zaleđu Trnove ima stado od osamdesetak goveda, reče da uz put soli preko Zatmorja, postoji i put koji je išao preko Vjetrenog, kraj gomila i gradina), pa Crnog, iznad Orahova Dola, dalje prema Zavali sve do Žrvnja poviše Ljubinja, dakle u Istočnu Hercegovinu. Ovaj put kojeg smo obišli u povratku bio zanimljiv jer se njime izbjegavala carina koja je bila gdje i današnji granični prijelaz Orahov Do/Slano. Sugovornici nam rekoše da vjerojatno postoji još jedan krak ovog puta soli koji je iz Trnove išao izravno prema Ravnom pa dalje preko Popova polja i Ljubinja prema sjevernoj Hercegovini i Bosni. Uglavnom, prostrana kraška zaravan s putem soli razbudila je maštu pokazujući kako su se trgovci još od vremena Dubrovačke republike pa kasnije, nadmudrivali  s carinom i carinicima.

   Dok smo sumirali dojmove cjelodnevnog pješačenja po lijepim kraškim predjelima gospar Božo je na mah dobio ideju da bi zaboravljeni put soli bio izvrsna pješačka staza turistima s povremenim odmorima. U tim nakanama podržao ga je i Tomislav Gvozdenica iz Trnove. Naravno da se sve to uveže u jedan pješački maraton problem su državne međe, koje postaju prepreka, bar do ulaska BiH u EU.  Ono što je zanimljivo na propješačenih petnaestak kilometara puta soli i njegovih odvojaka nema strmina, sve je narodski kazano i gore i dolje, „pod nogu“, što je još jedna potvrda umijeća graditelja. Dakle uz poznate putove soli preko gabele i Slanog, očito je postojao i treći Stonu najbliži – Trnova.

Tekst i foto: D. Musa

Uz drevni put postojale su i kamenice

Nekadašnji magazin soli u Trnovi


P. S. Svako prenošenje tekstova bez odobrenja autora je nedozvoljeno, još od 2011-te s portala Radiopostaje "Čapljina" iz 'Večernjaka', posebice sada kada sam bio prinuđen i na postavljanje bloga!