Čuda su moguća, a slijepa Martina je fenomen, željela je i diplomirala na studiju novinarstva na SUM-u te uspjela

 

Želja joj se ostvarila - Martina pred mikrofonom

   Novinarima su obično teme druge ljudi rijetko kolege, međutim Martina Stanić iz Čapljine je iznimka od toga gotovo pravila. S razlogom jer Martina je slijepa osoba koja je diplomirala novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru, a ovih dana privela kraju pripravnički staž u Radiopostaji Čapljina što će knjiški kazano „osposobljena za samostalan rad u zanimanju“. Naravno, posve logično pitanje za osobu s oštećenim vidom – od kuda baš u novinarstvu?

   „Novinarstvo je moja ljubav od malih nogu dosta toga sam pratila i na radiju i na televiziji. Zanimljivo mi je oduvijek bilo – kako voditelji vode emisiju, kako zvuče, koliko je to sve dobro pripremljeno i na koji način je pripremljeno. Prateći njih ja sam znala sebi kod kuće napraviti improvizirani studio i onda bi ih kopirala i ponešto svoje ubacivala. Svestrana sam osoba, dosta toga me zanima što se pokazalo i kroz osnovnu i srednju školu, pa sam htjela odbrati neku interesantnu struku da o dosta područja mogu govoriti i pisati. Ukratko novinarstvo je moja ljubav od malih nogu i nakon ovoga iskustva mogu reći nisam se pokajala“.

   -Kakvi su dojmovi nakon pripravničkog staža?

   -Meni je to jedno zanimljivo i iznad svega korisno iskustvo. Korisno jer ako se u budućnosti budem bavila ovom ili nekom srodnom strukom svakako će mi puno pomoći. Pored ostalog razbila sam tremu, pa mi je drago da je ljubav prema novinarstvu i javnom nastupu ipak pobijedila. Meni je je ovdje uz susretljive kolegice i kolege, bile itekako zanimljivo. Naravno ima razlike od onoga kako sam ja to zamišljala na fakultetu jer prava slika je slika na terenu i u redakciji, jedno je znati teoriju, a druga stvar biti u vatri i kreirali program.

   -Kako je protekao studij, je li bilo problema?

   -Imala sam svoje personalne asistentice. Za početak je to bila osoba koja je volontirala u Uredu za podršku osobama s invaliditetom na Sveučilištu u Mostaru, a poslije je to nekako podignuto na razinu Sveučilišta pa sam imala dvije, čak i tri personalne asistentice koje su me vodile na faks i vraćale s fakulteta. Pošto sam imala smještaj u studentskom  domu pomagale su mi i tamo koliko su mogle, tako da je to za mene bilo jedno vrlo pozitivno iskustvo. Bilo je i poteškoća, ali uz pomoć dobrih ljudi sve to sam uspješno savladala koliko sam mogla.

   -Dojmovi s fakulteta, sa studija?

   -S obzirom da sam bila prva slijepa studentica na Sveučilištu u Mostaru mogu reći da je moje iskustvo i više nego dobo. Sigurno se osoblje na Sveučilištu moralo dodatno educirati, uvažavati moje želje i potrebe. Nakon mog iskustva sad će sigurno budućim studentima s invaliditetom pogotovo slijepim osobama koje će doći poslije mene biti lakše. Što se tiče profesora tu sam također imala razumijevanja, literatura mi se slala u pdf ili word formatu, ako nije moglo tako onda bi neko od studenta volontera snimio sadržaje i ja bi tako učila lekcije i polagala ispite. Znam daktilografski kucati na laptopu i tako sam pisala ispite. Uspješno sam realizirala i usmene ispite. Iz početka me je bilo strah od javnog nastupa, tako da su mi bolje išli pismeni nego usmeni ispiti, ali kad sam nekako probila taj led snalazila sam se i u usmenom dijelu. Što se tiče studenta tu sam također bila prihvaćena i što god ne bi stizale moje asistentice uskakale su kolegice i kolege s fakulteta, svi odreda su me podržavali.

Martina odradila pripravničku šihtu, a za dalje ima planove

   -Što nakon pripravničkog staža?

   -Ili novinarstvo ili neka srodna struka primjerice odnosi s javnošću jer ja dosta volim govoriti, nekako lakše mi je kad govorim. U redu mi je i pisanje, ono gdje se definitivno ne vidim to je u tisku, a svo ostalo može“, kaže Martina te na kraju dodaje:

   -Savjetova bi općenito osobama s invaliditetom da se svakako educiraju da se raspitaju po pitanju školovanja, a kada nađu osobu kojoj se mogu obratiti da joj kaži svoje želje, potrebe, strahove… Ja sam također otvorena da neka svoja iskustva podijelim s tim osobama. Moraju biti hrabri i ne odustajati, trebaju iskoračiti iz zone komfora jer invaliditet je sam po sebi težak, zato se i moraju boriti.

Tekst: Dušan Musa  (Večernji list)

Foto: Josip Primorac