Zanimljivost iz Zvirovića: Hrast na Tomića groblju jedinstven u BiH i jedini zna istinu o stradanju roda Tomića

 

'Čudno drvo' dominira okruženjem

   Stvorila se klima u društvu da se o šumi i vrijednom drveću u Hercegovini piše i govori  samo dok požari traju. Drveća i šume rijetko se sjete i ekolozi, pošumljavanja nema pa se priče svode na šuplju teoriju. A nije da se nema što reći i o pojedinom drveću koje raste u okruženju. Na takav primjer naišli smo u naselju Zvirovići kod Čapljine. Usamljeni hrast, narodski dub, šepuri se nad krajolikom! Prije nego što smo ga u dva navrata ove jeseni posjetili, o njemu smo iz predaje čuli vezu s neslavnim događajem. Naravno s tom predajom „čudno drvo“ o kakvom pjeva beogradska rock grupa „S vremena na vreme“ nema izravne veze.

   Povratkom u rodni kraj, odnosno odlaskom u svećeničku mirovinu, don Branko Šimović iz Zvirovića prikupio je relevantne podatke o Tomića groblju i neobičnom hrastu u njemu, te objavio u Pastoralo-informativnom listu hercegovačkih biskupija „Crkva na kamenu“. Priče koje smo čuli manje-više podudaraju se s onim što je don Branko napisao. Njihov siže prema usmenoj predaji, bio bi „za vrijeme osmanske okupacije Bosne i Hercegovine, u jednom naletu osmanski vojnici su sve obitelji zaseoka Tomići pobili i zatrpali u zemlju“. Kako su Tomići bili u srodstvu s obitelji Gadže iz obližnjih Prćavaca legenda je nastavila živjeti, a mjesto sahrane nazvano je Tomića groblje. U međuvremenu je za vrijeme župnikovanja don Damjana Raguža, groblje uređeno i postavljeni križevi.

Moćno deblo, a u podnožju križevi za poginule iz roda Tomića

   Međutim, uz predaju i zrno opreza, moguće da su rod Tomića pokosile kuga i kolera koje su bile česte u BiH za vladavine Osmanskog Carstva? Tako Mijo Vjencislav Batinić u knjizi „Djelovanje  franjevaca u Bosni“, knjiga III. , Zagreb, 1881., navodi da su te dvije bolesti harale ne samo u sedamnaestom i osamnaestom, nego i devetnaestom stoljeću, primjerice  1813. – 1815. itd. Ovo tim više jer u literaturi nema navoda da su osmanski vojnici zakopavali žrtve. Međutim, moguće da su zakopavali oboljele od spomenutih bolesti vojnici ili netko drugi, silom prilika. Naravno, zaraze nisu dolazile same od sebe nego su se znale širiti iza pohoda osmanske vojske koja je ratovala od sjeverne Afrike, Bliskog istoka zapadne Azije, pa do Beča. 

   Don Branko Šimović tragajući za hrastom kakvog u Hercegovini nema, pandan je našao u „Quercus macedonici ili Quercus trojani, grčkom (trojanskom) hrastu“, i bio je sto posto u pravu, a i postavka kako je ta vrsta hrasta stigla u Zviroviće „pije vode“. Žir ili kako Hercegovci kažu želud, je bio poslastica za konje s kojim su dolazile osmanske vojne. Jasno hraneći konje ispao bi i pokoji žir, a od jednog od njih, moguće, iznikao je pravi ljepotan.

U dva navrata pod stablom pronašli smo samo jedan žir (želud)

   U Hercegovini ima više vrsta hrasta, a na području kraškog dijela tzv. niske Hercegovine kojem pripadaju i Zvirovići, naziv za hrast je dub, a hrast užeg i čvršćeg lista nalik na zimzelenu crniku, zovu cer. U narodu su uvriježena samo ta dva naziva – dub i cer. Raščlanjujući vrste hrasta  najrasprostranjeniji je hrast medunac (Quercus pubescens), zatim hrast lužnjak (Quercus robur), pa hrast kitnjak (Quercus petrea), hrast cer (Quercus cerris), crnika ili česmina (Quercus ilex), raširena na području brda oko Neuma, hrast plutnjak (Quercus suber), kojeg također ima na području Neuma gdje se do zadnjeg rata nalazila i tvornica za proizvodnju pluta za boce, jasno od domicilnog hrasta plutnjaka.

   Među svim tim pobrojanim vrstama poput don Branka Šimovića nismo uspjeli otkriti nešto slično „čudnom drvetu“. Uspjeli smo detektirati da bi hrast na Tomića groblju bio sedma vrsta tog drveta u Hercegovini. Taj posebni hrast koji po izgledu lista sliči na cer je pravi ljepotan. Sreća u nesreći je da se nalazi u groblju pa je time zaštićen. S obzirom da je jedinstven valjalo bi ga zaštititi.

Neuobičajeni listovi od čudnog hrasta

   Nije to nikakva šala  kako bi na prvu pomislile mlađe generacije, jer se o tome danas ne govori. Međutim, prema radu Vere Brežančić „Konzervacija značajnih starih stabala u Bosni i Hercegovini“, zaštita je počela početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Među zaštićenim stablima je i jedan hrast - Carski hrast (lat. Quercus robur) u Rankovićima kod Novog Travnika. Carski hrast stavljen je pod zaštitu 1954. godine i narodski kazano još je na uzgoru. Ova opaska „na uzgoru“ nije šala jer je prema procjeni botaničara Karla Franz Josefa Malya, jedno vrijeme kustosa Botaničkog odijeljena Zemaljskog muzeja u Sarajevu, iz 1930. star oko 2000. godina!

   No vratimo se ljepotanu iz Zvirovića koji predstavlja  prirodnu rijetkost, pa time ima znanstveni, kulturni i turistički značaj. Još jednom naglašavamo - vjerojatno je jedino stablo te vrste u BiH, samim tim bi ga treba zaštititi i uvrstiti u turističke kataloge. Autocesta i Međugorje su mu na dohvat ruke… I za kraj, nekoliko stihova iz pjesme „Čudno drvo“, „Čudno drvo imam najlepše na svetu, tuda ljudi prolaze, a ne vide to…

Tekst i foto: Dušan Musa

List Quercus trojana (Facebook)

Dvojbi nema Quefcus trojana i hrast iz Zvirovića identična su vrsta