Čapljinska promocija zbornika „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“ ili Potvrda uskrsnuću zanemarene epopeje

rujna 26, 2025

Čapljinska promocija zbornika „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“ ili Potvrda uskrsnuću zanemarene epopeje

Djevojke iz Trebižata otpjevale tradicionalnu gangu

Hercegovački ustanak 1875. – 1878. godine se vratio tamo gdje se i rodio, bio bi kratki siže s predstavljanja zbornika radova „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“ u dvorani kina Mogorjelo u Čapljini. Navedena konstatacija ima svoju težinu u 480 stranica teksta koje napisaše četvorica autora, bio bi rezime izlaganja trojice predstavljača - akademika Mladen Bevanda, predsjednik Hrvatske akademije u Bosni i Hercegovini, dr. sc. Domagoja Vidovića, izv. prof. dr. sc. Marinko Marić, te osvrta Dušana Muse, dipl. polit., urednika Zbornika. Tematika aktualna zbog obilježavanja 150-te godišnje Ustanka uklopljenog u proslavu Dana Grada Čapljine 4. listopada. Predstavljači postava koja se rijetko viđa na sličnim događajima u Hercegovini, ambijent – krasno rujansko predvečerje i mistična patina čapljinskog kina „Mogorjelo“, posjet – očekivano gužve nije bilo jer tema je ozbiljna, sve drugo na vrhuncu od aktera u programu do pridošlih znatiželjnika. I da se ne duži, upečatljiva su bila izlaganja predstavljača. Zbornik, a posebice njegovu nosivu temu – Hercegovački ustanak, temeljito je elaborirao akademik Mladen Bevanda iz čijeg izlaganja izdvajamo dio zanimljivih opservacija.

Akademik Bevanda

Akademik Mladen Bevanda:

„Jedna autentična anegdota kaže: nakon što je pomnjivo proučio Homerovu Ilijadu Goethe je zaključio da se ne može ni jedan stih ni dodati ni oduzeti. Usporedba nije prikladna, ali ću ipak reći da ni ovom Zborniku, ovoj knjizi ne treba ni dodati ni oduzeti ni jednu stranicu jer kompozicijski i sadržajno osvjetljava važan događaj, pruža čitatelju cjelovitu sliku s mnoštvom argumenata, neupitnih činjenica. Ipak podsjetit ću na staru, mudru izreku, neki kažu kinesku, koja uči: želiš li napraviti savršenu knjigu, nećeš je nikad završiti.

Večeras nas j e okupilo predstavljanje zbornika Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka, prigodom 150 godina Hercegovačkog ustanka. Djelo je mnogo više od knjige. Može se reći : znanstveno utemeljena studija, s brižljivo odabranim, reprezentativnim tekstovima. Na 480 stranica ima čak 1.206 fusnota, a kazalo imena i mjesta zaprema 14 stranica. Doima se zaista impresivno kao cjelovita povijesna čitanka za sve uzraste i slojeve, znanstvena knjiga, ali i za široku populaciju. Uvaženi znanstvenik dr. sc. Domagoj Vidović koji više godina koji više godina proučava i istražuje jezik i kulturno povijesnu baštinu upravo jugoistočne Hercegovine u svojoj recenziji piše:

„Sami bi, pak, potomci ustanika morali barem prelistati stranice ovoga Zbornika te potražiti imena svojih predaka među pripadnicima pojedinih ustaničkih postrojbi te zahvaliti autorima i urednicima ovoga Zbornika bez čijeg bi revizionističkog djelovanja čak i ustaničke vođe umjesto velikana ostali neznanim junacima koje bi pamtila tek nepouzdana narodna predaja“.

Ustanak je zaista važan povijesni datum, jedan od presudnih događaja u našoj povijesti i na ponos naraštajima. Prof. dr. Božo Skoko u jednom osvrtu, eseju piše da su Hercegovci krojili kartu Europe. Međutim, u memoriji naroda nema mjesta koje mu pripada, premda živi u predaji, u sjećanju puka jugoistočne Hercegovine. Dugo je prešućivana prava istina, ili je neistinito i pristrano interpretirana. Sve se svodilo na Nevesinjsku pušku, a početak ustanka i sudjelovanje Hrvata se zanemarivao ili se tek uzgredno spominjao. U Općoj enciklopediji HLZ iz 1982. godine nema odrednice o Hercegovačkom ustanku nego samo natuknica o don Ivanu Musiću. Čak ni u Hrvatskoj enciklopediji, tom II. nema posebne odrednice o ovom ustanku nego u dijelu o BiH ima nekoliko uzgrednih redaka. Čini se malo je hrvatskih historičara koji istražuju ovu bitnu problematiku. Zahvaljujući znanstvenoj radoznalosti entuzijazmu, akribičnosti, traganju za istinom, don Ivica Puljić je u svojoj doktorskoj disertaciji cjelovito osvijetlio ovaj važan i presudan događaj, bolje reći narodni pokret. U ovom zborniku njegov prilog od 119 stranica ima čak 547 fusnota, a Dušan Musa na 256 stranica 513 fusnota. Ovaj se ustanak zbio takoreći jučer, a više argumenata potvrđuje da imamo kratko pamćenje, ne njegujemo kulturu sjećanja, nedovoljno poznajemo vlastitu povijest, i kulturnu baštinu. Kazano je, narod koji zaboravlja svoje značajne povijesno-kulturne događaje svoje značajnike, velikane, osuđen je da postane mali narod. August Šenoa je rekao:

„Tko se za zahvalnošću sjeća prošlosti taj ide u budućnost pun nade“. Ili, tko svoje zapostavlja ili ne poznaje tuđemu se klanja“. Prošlosti se sjećamo poradi općega dobra, istine radi, a ne nikako u cilju zlopamćenja. Prava ljubav za svoje uvijek je povezana s uvažavanjem drugoga. Istinski patriotizam neće nikad ono što je dobro za narod ostvariti na štetu drugih naroda. Svatko ima pravo na istinu, na svoja identitetska obilježja. Ne smije biti tabu tema, problema i pitanja o kojima se ne može raspravljati, govoriti, propitivati. Na sreću, u povodu obilježavanja 120-te godišnjice Hercegovačkog ustanka 1995. godine upriličena je svečanost i Okrugli stol u Čapljini na kojemu su predstavljena četiri referata: dr. fra Andrija Nikić, dr. don Ivica Puljić, dr. Tomo Vukšić i dr. Miroslav Palameta.

Fra Jako Baltić, kroničar, povjesnik u svom ljetopisu „Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882.“, Veselin Masleša, Sarajevo 1991., piše: Godine 1875. buku buna u Hercegovini i u Bosni: uzrok bune nije drugo nego danjak (harač) turski koga nije moguće izdati niti živjeti, osobito seljaku. Sto sam puta dojde mislio u glavu da skočimo u vodu. Sve radimo i pretrgosmo se radeći, a opet neimamo ništa: sve nam Turčin oduze; osim drugih proganjstava i nepravde. Zato narod prihvati za sikire i vile, volide od puške i jatagana turskog ginuti, nego li od glada“.

Ovo djelo ima trajnu vrijednost. Mnoštvo je činjenica kojima nije potrebno mučenje suvišnim riječima. Stari latini bi rekli: „Contra factum non dautur argumentum“ – poslije dokumenata nema argumenata. Rečeno je da nove činjenice o Hercegovačkom ustanku teško prolaze „stare kapije“. Rekao bi onu talijanskog znanstvenika i osnivača moderne fizike Galileo Galileja „Epur si muve“ – ipak se kreće!

Domagoj Vidović

Dr. sc. Domagoj Vidović

Revizionizam,

1) bivši istočni blok: riječ je o naljepnici kojom su radikalno revolucionarne struje i njihova vodstva u međunarodnom komunističkom pokretu (npr. lenjinisti, staljinisti, maoisti…) negativno obilježavali umjerene reformističke struje i njihove pristaše te da je tek u novije doba taj pojam obuhvatio i stav onih koji nastoje preoblikovati osnovne postavke određene ideologije, doktrine, poretka i sl.

2) povijesni revizionizam: ponovno razmatranje ili preispitivanje dosad općeprihvaćenih političkih ili znanstvenih spoznaja i/ili stavova. Uzroci povijesnog revizionizma mogu biti: 1. pristup novim podatcima, najčešće zbog otvaranja državnih arhiva, s kojih je tijekom vremena skinuta oznaka državne tajne, a koji daju potpuno novu perspektivu na određene događaje o kojima je postojalo uvriježeno mišljenje ili konsenzus, 2. nova znanstvena dostignuća, ponajprije iz područja prirodnih i forenzičkih znanosti ili arheologije, posebice sredstva za određivanje starosti, podrijetla i drugih značajka ljudskih ostataka ili arheološki artefakata, 3. promjene političkih okolnosti, tj. propast totalitarnih sustava koji nisu dopuštali da se povijest tumači na drugi način osim propisanoga. I dok je povijesni revizionizam sve donedavna na zapadu bio branom od dogmatičnosti različitih političkih političko-ideoloških sustava te sredstvom za stalnom potragom za istinom, u bivšim je komunističkim državama i državama koje su nastale njihovim raspadom (poput hrvatske i Bosne i Hercegovine) postao sredstvom za obezvjerodostojidbu (da ne rečemo diskreditaciju) neistomišljenika i prije nego što se uopće sadržaj razmotri.

Da je hrvatski narodu u Bosni i Hercegovini vapio za povijesnim revizionizmom, svjedoče mnoga povijesna, ali i književna djela u kojima se ponajvećma vidaju nezacjeljenje rane iz Drugog svjetskog rata i poraća u kojima se zbori o onome o čemu se desetljećima morao šutjeti. Ujedno se sve temeljitije i iscrpnije proučava zavičajna povijest kako bi se nadomjestila stoljetna autocenzura katoličke raje koja je dugo, ali nikad bez nade, stenjala pod osvajačkom čizmom i bez prava na glas. Jedan od ključnih događaja u BiH koji se morao podvrgnuti povijesnome revizionizmu Hercegovački ustank Hrvata u jugoistočnoj Hercegovini pod vodstvom vojvode Ivana Musića.

Može se ustvrditi kako i drugi zbornik u nakladi Udruge „Vojvoda Musić“ posvećen hercegovačkom ustanku i Ivanu Musiću, koji obaseže petstotinjak stranica, baca novo svjetlo ne samo na proučavanje spomenutoga događaja, nego i na povijest Bosne i Hercegovine uopće, Hrvata u toj državi i Hrvata općenito, no ujedno pokazuje kako ne moramo zaći u „mračni srednji vijek“ kako bismo uz mnoge novostečene spoznaje otvorili i mnoga pitanja o kojima ćemo jamačno čitati u nekim idućim publikacijama. Na ovim se stranicama upoznajemo sa sudbinom još jednog hrvatskog velikana, čija je sudbina na mjesnoj razini donekle usporediva sa sudbinom jednog od najsposobnijih, ali i najosporavanijih hrvatskih političara (i ne samo političara) Ivana Manžuranića. Ivan Musić nije prvi hrvatski velikan koji je umjesto na radnome mjestu trajnog zaslužnika u kakvoj hrvatskoj instituciji gotovo pa prognan iz kraja kojemu je donio slobodu, a umjesto da ga hrvatski kler i vjernički puk nakon smrti svečano isprate na vječni počinak na mirogojskim arkadama, skončao je kao radnik u pošti, a ispratio da je sa svojom svitom srpski mitropolit, od čijih je planova (pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji) tijekom Hercegovačkog ustanka upravo Musić štitio hrvatski puk. Nepoznavanju sudbine vojvode Musića neprijeporno je pridonijela i šutnja hrvatske historiografije koju su tek prije nekoliko desetljeća počeli nagrizati njegovi suzavičajnici, ponajprije u hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) historiografiji nedovoljno priznati povjesničar don Hvica Puljić.

Prof. Marić

Izv. prof. dr. sc. Marinko Marić

Hercegovački ustanak iz 1975. jedan je od onih prijelomnih trenutaka koji su tiho, ali nepovratno promijenili tijek povijesti Donje Hercegovine. U udžbenicima i medijima često prevladavaju „velike“ bitke i „velike“ vođe. Zbog toga ostaje nevidljivo da su upravo Hrvati katolici na kamenjaru između Neretve i Trebišnjice prvi u Bosni i Hercegovini progovorili i oružjem i jasnom političkom porukom protiv četiristoljetnog osmanskog poretka. To nisu učinili iz hira, nego iz položaja katoličke „raje“ izložene zulumima, prisilama i progonima na svim poljima – od poreznog i pravnog neravnopravnog statusa, preko ograničenog vjerskog života, do ugrožene imovinske i osobne sigurnosti. Njihov istup nije bio tek pobuna očajnika, nego artikulirana težnja za vjerskom, nacionalnom i ljudskom slobodom. Time su potvrdili pripadnost europskom i kršćanskom civilizacijskom krugu i pokrenuli val koji je nadišao lokalne okvire te ušao u opći hrvatski povijesni horizont.

U tom povijesnom prizoru središnje mjesto zauzima don Ivan Musić. U vremenu kada su se lomile hrvatske, srpske i crnogorske ambicije, on je sačuvao vojvodinu Donju Hercegovine kao zaseban politički i vojni entitet te mudrom, diskretnom diplomacijom osigurao austrijsku zaštitu. Njegov autoritet, razbor i osjećaj za realpolitiku održali su ustanak stabilnim do promjena koje je donijela Austro-Ugarska, oblikujući jedinstven model hrvatske političke borbe i samosvijesti. Bez te uspravnice – bez Musićeva mosta između lokalne volje i međunarodne pozornice – i ishod ustanka i položaj Donje Hercegovine bili bi bitno drukčiji.

Danas, na 150. obljetnicu, vrijeme je da ustanak napokon dobije svoje dostojno mjesto u znanosti i javnosti: u školskim kurikulima, muzejskim postavima, dokumentarnim programima, digitalnim izložbama i lokalnim kulturnim rutama. Tek tada će Donja Hercegovina i njezini protagonisti – ponajprije don Ivan Musić – biti prepoznati kao nositelji političke volje koja je mijenjala povijest, a ne tek fusnota velikih narativa.

Tom cilju osobito snažno doprinosi zbornik „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“, u izdanje Udruge „Vojvoda don Ivan Musić“ pod uredništvom Dušana Muse. Upravo je Dušam Musa ključni vizionar i pokretač: on je osmislio koncepciju, okupio autore, sustavno prikupio i priredio izvornu građu, povezao znanstvenike, lokalne udruge i širu javnost te osigurao da radovi budu i stručno utemeljeni i pristupačni čitatelju. Ovaj zbornik stoji u nizu projekata koje je Musa ranije pokrenuo, napisao i realizirao – dosljedno, ustrajno i s jasnom namjerom promicanja istine o Hercegovačkom ustanku i vraćanju te teme na zasluženo mjesto u našoj historiografiji i javnom pamćenju.

Zbornik je stoga veliki most: vraća ustanku vidljivost, donosi dokumente, fotografije i promišljene interpretacije te raspršene fragmente sjećanja pretvara u razumljivu i dostupnu cjelinu za istraživača, nastavnike i sve znatiželjnike. Vrijednost ovoga izdanja je iznimna: da su se slični zbornici pojavljivali kroz protekla desetljeća, zasigurno bismo svi večeras znali mnogo više o Hercegovačkom ustanku nego što znamo. Kako kaže latinska izreka, verba volant, scripta manenat – misli lete, napisano ostaje.

Urednik zbornika: D. Musa

Dušan Musa, dipl. polit., urednik Zbornika

Projekt, odnosno Zbornik II „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“, nastao je iz težnje nekolicine poštovatelja tog povijesnog događaja da se na prikladan način – zbornikom radova, podsjeti na 150-tu godišnjicu Hercegovačkog ustanka. Prije dvije godine nije bilo poznato hoće li se još netko angažirati u tom smjeru, srećom to je učinila udruga „Troplet“, Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH i Matica hrvatska Stolac. Skupina koja se upustila u projekt Zbornik II. „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“, cijeni da je napisala cjelovito djelo u dijapazonu od prapovijesti do oslobađanja BiH od osmanske okupacije. Naravno, ne mislimo da se o obrađenim temama više nema što reći, naprotiv cijenimo da će napisano potaknuti i druge autore na istraživanje i pisanje o Hercegovačkom ustanku.

Ugodno smo iznenađeni što se u društvu stvorila kritična masa i da je po prvi puta s najviše razine u Federaciji BiH, obilježena godišnjica Hercegovačkog ustanka. Mora se reći da se uz slavlje pokazala i druga strana da po svemu sudeći masa Hrvata prvenstveno u Bosni, pojma nema kako je BiH oslobođena od osmanske okupacije!? Bilo je pojedinaca među njima i jedan književnik koji su ustvrdili da su Srbi i samo Srbi vodili ustanak koji je po njemu – 'književniku' završen u kolovozu 1877. godine, pa su prozivali Lidiju Bradaru predsjednicu Federacije zbog pokroviteljstva nad obilježavanjem 150-te godišnjice Hercegovačkog ustanka. Dotičnog i dotične, valja podsjetiti da je u kolovozu 1877. godine ugušen ustanak u Bosanskoj krajini pri čemu je osmanskim trupama sekundirala Austro-Ugarska. Ustanak u Hercegovini je praktično trajao do zaposjednuća BiH od austrougarskih trupa 20. listopada 1878., i predaje naoružanja. Pravoslavni ustanici su razoružani 6. listopada 1878. na Goričkom polju kod Trebinja, pri čemu je austrougarskim trupama sekundirao crnogorski knez Nikola. Katolički ustanici, dva bataljuna s katoličkom većinom – Rašanjski i Popovo – Ljubinjski, sami su prikupili i predali oružje koncem listopada 1878. godine.

U cijeloj priči oko Hercegovačkog ustanka ne valja kriviti druge, nego krenuti od činjenice da se o Hercegovačkom ustanku nije pisalo pa nije ni bilo adekvatnih informacija. Uz nekoliko radova sve do 1995. godine i stručno – znanstvenog skupa u Čapljini, sustavno ništa nije rađeno. Dapače, u emisiji Hrvatskog radija „Dogodilo se na današnji dan“ koju uređuje Dario Špelić iz godine u godinu navodi se da su ustanak poveli Srbi 9. srpanja!? Da, 9. srpnja je počela Nevesinjska puška, a Hercegovački ustanak nedvojbeno je počeo 19. lipnja 1875. godine, u što se autor može uvjeriti primjerice, u djelu Julija Grabovca povjesničara iz Splita u djelu „Dalmacija u oslobodilačkom pokretu hercegovačko-bosanske raje“, 1875. – 1878., zatim djelima starijih srpskih povjesničara Vladimira Ćorovića, Vase Čubrilovića… U informaciji se kratko, ali pogrešno navodi da su u ustanku sudjelovali katolici iz zapadne Hercegovine što ne odgovara činjenicama. Prema tome, Hrvati Bosne i Hercegovine za istinu o ustanku ne samo da se moraju boriti revizijom činjenica, nego i protiv Hrvata kojima treba otvoriti oči.

……………………………………………………………………………………………………………

Predstavljanje Zbornik II „Bosna i Hercegovina između burne prošlosti i Hercegovačkog ustanka“ održano je u kinu „Mogorjelo u Čapljini. Organizator je bila Udruga „Vojvoda don Ivan Musić“ iz Ljubuškog, a suorganizator Grad Čapljina. Uz trojicu predstavljača i urednika Zbornika program je upotpunila ženska pjevačka skupina HKUD „Seljačka sloga“ iz Trebižata, a program je vodila Martina Jurić, novinarka Radio Čapljine.

Udruga „Vojvoda Musić“

Foto: Mia Lovrić