Čovjek i traktor: Nikola Boras prije više od 60 godina u Klobuk dovezao prvi traktor - famozni Zetor

 

Nikola, češki Zetor i pas čuvar

   Već smo se niz puta uvjerili da hercegovačka sela, kriju zanimljive ljude, ljude sa stavom, čija su životna svjedočanstva pravi eseji. Jednu od takvih priča zabilježismo u prostorno najvećem ljubuškom selu Klobuku gdje je prvi traktor stigao 1963. godine. Nabavila ga je obitelj Boras iz zaseoka Brdo: „Tako je! Nikola je otišao brzo u Njemačku da zaradi novce da kupim traktor. Da olakšam rad. To je bio moj cilj. Zetor! Naručili smo ga iz Češke, vlakom je stigao u Čapljinu. Kad smo ga dovezli kući to je bilo čudo, dolazili ljudi iz daleka da vide, zagledaju, pitaju. Čudo, o yes, izgovara Nikola svoju omiljeni poštapalicu, u to vrijem to je bilo baš čudo“.

                                                    Kako je nekad bilo

   -Čuli smo s devetnaest godina ste otišli u Njemačku?

   -Da, da, da! I evo ga i sad – Nikola pokazuje miljenika - treba ga samo potegnut možda dva, tri metra, pa da se probudi. Ne palim ga, nemam šta orat. Kad se ujutro probudim, prvo mi je na umu pogledat traktor. Viknem ja njemu – di si mi stari! Ja mu rečem, disi stari, eto mene. On nešto klapa, ćuko podnjim. Ćuko mi ga čuva. Svako jutro razgovaramo. Nemam s kim, žena umrla, dica otišla, pa ja sa mojim Zetorom udarim u priču. Sjetim se, koliko smo toga prošli, nekad mu je trebala i pomoć, kad bi mu se pod teretom od pozadi, dizali prvi točkovi. Ni mom Zetoru nije bilo lako uz ove naše strane. Jes, trebala bi mu pomoć, jer more otić' u rikvec, more svašta biti. Strmine.

I nakon 62 godine makinja je ispravna

   --Kad ste dovezi traktor kako su vas cure gledale?

   -Uh! Cura bilo, moje generacije, pitaju mogu li sjesti, pa sjednu na blatobran, da se provozaju.

    -Jesu li se držale za vas?

    -Da, držat se treba, ako padne šta će, svratat (past na glavu op. a.) će, ha, ha, ha…

   -Orala se svoja i tuđa zemlja?

   -To je radio najstariji brat Jerko. Nas je osam braće bilo i imali smo jednu sestru. Oralo se polje od Šipovače pa sve do Ljubuškog. Sijalo se žito, naročito kukuruz. Posla bilo moglo se dobro zaraditi, ljudi traže, zovu, daj kad ćeš meni, kad ćeš u mene… Kad dođi sezona sijanja, pšenice, ječma, kukuruza, svega, no, posla preko glave. Imali smo dosta i svoje zemlje petnaest duluma u komadu, u Kerdovini tako se zove. I sad svaki mrginj (među op. a) znam. Bilo posla, u jesen i proljeće ori, ljeti žigaj zemlju, to je ono duboko oranje da se trava uništi, vozi žito sebi i drugom, u jesen kukuruz, posla na sve strane.

E što se nekada radilo, veli Nikola

   -Polje se sijalo, šta se ovdje na Brdu radilo?

   -Duvan, smokve, loza, ja osobno iz Njemčke trči brže da polijem lozu, mi smo u ovim njivama brali grožđa po vagon. Ovo je duboka zemlja, metar zakopaj eto voda, ja, ja. Livno, Duvno, smokve, vino, grožđe. Kamion sam nabavio, jedan pa drugi, radilo se žestoko.

                                          Ostao vjeran rodnom kraju

Godinama smo držali i gostionu u Klobuku, na kraju nas devetoro sve se raziđe, osta sam. Dođu sin ili nevjesta skoro svaki dan, žive u Ljubuškom, došlo tako vrijeme zemlja se ne isplati radit. Šteta, sjetno će Nikola milujući Zetor.

   -Tko napravi put uz Brdo, treba se popeti na 450 s nekih stotinjak metara iznad mora?

   -Bilo je to pedesetih godina, mještani, krenuli u akciju, pomogla nam tadašnja općina Ljubuški i naši ljudi iz Amerike Vid i Rade Artuković iz Los Angelesa. Moj did isto bio u Americi, dvadeset godina, u Los Angelesu. Naši su većinom bili u Los Angelesu zato što su ljudi povlačili jedan drugog, prijatelj, kum, ovi pitaju - mogu li, možeš, ajde, idemo i tako  se išlo…

Osmoro braće i sestra, a ja ostadoh sam, sjetan je Nikola

   -Mladi ste otišli u Njemačku, jeste li vojsku služili?

   -Naravno, bilo nas puno braće, pa su mi  mladom dali 'papire'. U vojsku sam otišao nešto kasnije. Tri godine mornarice, poslije skratilo na dvije. Puno smo plovili. Pratili smo i Titov brod. Bio sam kormilar. Nas je bila regata šest, sedam brodova, kako kada i krenemo iz Splita, Rijeke, Dubrovnika… na plovidbu… Moga sam ja ostat plovit. Kolege Dalmatinici, Šperci kako ih mi zovemo, govorili da idem s njima navigavat. Nisam htio, mislim se nema meni bez mog Brda. Braća se razišla, moga sam i ja, nisam htio…

   Vjeran rodnom kraju Nikola živi od mirovine koju je zaradio za ukupno 25 godina rada u Njemačkoj, gleda traktor, sluša ptice, godi mu što se masline sade, jer dok se sade dolazit će na Brdo i ljudi…

Tekst i foto: Dušan Musa (Večernji list)

Naravno, nikakvo preuzimanje tekstova i slika ne dolazi u obzir, jedino to mogu New York Times, Le Monde i poslovni suradnici.

Upalite auto dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Ljubuškog živi Nikola Boras, obavite sličan razgovor i objaviti, moje priloge ostavite na miru!

Pogled na dio zaseoka Brdo s Orlove stine, gdje žive orlovi, ispod je Nikola