Planištar Marinko Raguž: Moje su slikanije od manekenki! Cijene mesa i sira trebale bi biti po 20 eura!

 

Kad vide ovce vozači su strpljivi, slikaju ih i snimaju što najbolje govori kakva su postali rijetkosti 

   Za one koji ovih ljetnih dana izlaze na Dugo Polje, a može i Dugopolje, prostranu zaravan  dužine četrnaest, a širine tri kilometra koja dijeli planine sjeverozapada Hercegovine - Čvrsnicu, Plasu i Muharnicu od Vran planine, a ne sresti posljednje planištare – istočnohercegovačka ili planištake zapadnohercegovačka varijanta, isto je kao jesti neslanu ribu. Jednostavno tim prostranstvom od Risovca na istoku do Grla na zapadu tridesetih godina prošloga stoljeća, prema zabilješkama ing Jove Popovića u knjizi „Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama“, paslo preko 100.000 grla sitne - ovce, i krupne skoke – goveda i konji. Dakle, područje u koje spada izletište Blidinje je prije svega stočarski kraj, a onda ostalo što se u ovom stoljeću nadovezalo.

   Shodno navedenom tražili smo Marinka Raguža iz Kruševa kod  Stoca, posljednjeg planištara Donje Hercegovine – područja Neuma, Ravnog, Stoca i djela Čapljine „preko“ Neretve. Nekada su planištari s tog područja, stada izgonili na planine istočne Hercegovine gdje imaju i svoje posjede, međutim entitetska granica, točnije nesigurnost na tim područjima, ukinuli su taj posao koji seže od Ilira. Pri takvom stanju stvari Marinkova obitelj se 1998. godine sa sjeveroistoka preselila, na sjeverozapad Hercegovine. Marinka smo uspjeli detektirati koju minutu iza podne kada dogoni stado na Blidinjsko jezero, na pojilo, dalje priča teče:

Za Marinkovo stado Blidinjsko jezero je pojilo

   „Mi se bavimo ovim pozivom od 1998. godine. Nekada prije moja obitelj izgonila ovce i drugu stoku na Somine, planinsku visoravan između Nevesinja i Gacka. Nakon rata smo ponovo krenuli, spletom okolnosti sam ostao sam, ove godine sam na području Blidnjskog jezera. U proteklih 26 godinama mijenjali smo nekoliko lokacija, posljednjih deset godina bio sam na Mrkodolu, to je prostor Ljubuše, na domak Zvirnjače, općina Rama“, veli Marinko pa prelazi na ključnu temu sezonskog stočarstva:

   „Moja majka je pravila vrhunski sir, ali zbog godina 82-je više ne može na planinu. Sir smo sirili na starinski način sa sirištem murom ili pelicom, zavisno kako je tko zove. To je staro sirište od telećeg želuca, kojem niti jedno ovo kupovno sirište nije ravno. Ne bi nikog ponižavao, ali taj sir je bio najjači na tržištu, nije ga bilo problem prodati. Ja sam se ove godine odlučio izići sam nema čobana, pa ne mogu siriti. Došlo je vrijeme da je radna snaga svakome problem, ne mogu sam musti, u stvari nije problem mužnja, ali sir ne možeš praviti bez bar jednog radnika. Kako sam došao na ovo mjesto koje je jako, jako pogodno i za mene i za stoku - praktički sam u civilizaciji, na asfaltu. Imaš struju u kući, nemaš makadama pa sam se opredijelio za veći broj ovaca. Uduplao sam stado s 400 do 500 grla na 800 grla, ne plaćam radnu snagu, rekao bih da na nečem izgubiš na drugom dobiješ."

"Nema čobana, nema sira", veli Marinko

   -Dakle, nedostatak je čobana na to se žale i u istočnoj Hercegovini, ali  bez čobana, očito, nema ni sira?

   -Treba uzeti projekt u cjelini, treba ovce skupiti, jer bez ovaca ne možeš ni sira imati. Mislim da je bitno skupiti ovce, ljudi to plate uredno, teško je doći do novca, teško. Ovo jest posao koji je četiri, pet mjeseci unosan, kad netko sračuna toliko je novaca, međutim tu je puno i troškova, ovce treba skupiti, onda tovariti na 'šleper', put je dalek, pa i sam prijevoz košta. Posao nije lak, ali je jednostavan. Da bi se njime bavio treba ga voljeti.

   Kad je riječ o siru i sirenju, treba računati da ovo nije prijeratno vrijeme, gdje su se ovce janjile u drugom i trećem mjesecu te su na planinu izlazile krajem petog mjeseca pod mlijekom. Sada se ovce janje u jedanaestom i dvanaestom mjesecu, što je bitno za ljude koji još drže ovce. Ovce danas drže manje-više starije obitelji koje žive od tridesetak ovaca, odnosno od prodaje janjaca. U takvoj situaciji ja sam se opredijelio na klasični čobanluk. Čuvam i pazim ovce. Nije u pitanju samo čuvanje, morate biti i veterinar, ovcu ujede zmija ili se razboli, moraš liječiti. Sve to spada u ovaj posao.

   -Nema vukova?

   -Nema ni vukova, a ni ovaca ha, ha, ha… ostalo je još nas desetak planištara koji na ovom području napasamo ovce. Kako čujem ima vukova u Vranu, ali se ovdje gdje ja napasam stado ne pojavljuju.

Marinkovo stado u formaciji na putu prema jezeru

   -Prelazite s krdom prometnicu Tomislavgrad – Jablanica, ima li problema s prometom?

   -Ja dnevnom pređem jednom ili dvaput cestu, svi vozači kad vide ovce stanu, strpljivi su čak uljudno i pozdrave, slikaju. Mislim da meni i mom stadu ne može konkurirati ni jedna manekenka, svi slikaju stado, snimaju mobitelima dok mi prelazimo preko ceste. Kako sam ja prije čuvao stado na visokim planinama izvan civilizacije, to mi je iznenađenje.

   -Cijene pečene janjetine 80 KM, sir 35 KM, skupo ili..?

   -Na današnje okolnosti, mi ćemo svi govoriti da nam je skupo i da nam je sve skupo. Ja ću iz mog trgovačkog, imao sam mesnicu i trgovinu od 1991. godine, kao i iz stočarskog iskustva, reći - bilo koja roba ako je kvalitetna, naći će kupca. Samo kvaliteta prolazi, nevezano sa cijenu neće ostati neprodana. U nas je  janjetina bila 22 – 23 marke u startu, žive vage, u četvrtom i petom mjesecu, u šestom su cijene pale jer je bila veća ponuda, ali sigurno ni jedno janje neće u novu godinu ući da se neće prodati. Ja uvijek tvrdim - kvaliteta robu prodaje. Osobno mislim da bi cijena sira i meso trebala biti po 20 eura, to bi u ovom trenutku bilo odgovarajuće uloženom trudu!

   Naravno, razgovor s gospodinom Marinkom je potrajao, ono što iz priče proizlazi to je konstatacija da planištare, odnosno planištake treba podržati, jer dok je njih bit će i mesa i sira.

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Posljednje planištare, odnosno planištake bi trebalo podržati da zanat ne izumre

U P O Z O R E N J E

S obzirom na dosadašnje preuzimanja mojih tekstova bilo iz Večernjeg lista, bilo s bloga ercegovinausliciirijeci, od strane online medija, dužan sam upozoriti sve koji su to radili, da prekinu tu praksu.

Osobno sam mislio da će ta praksa s vremenom prestati kada pojedini online mediji, odnosno portali, kadrovski ojačaju, međutim moja procjena je bila pogrešna, jer se moje prešutno odobravanje uzima za vječno.

To tako "vječno" ne može ostati, jer je višestruko nespojivo s osnovnim postulatima novinarstva i novinarske etike. Štoviše nije spojivo ni s općeprihvaćenim društvenim normama. Sukladno tomu ističem: 

Prvo, Dušan Musa kao novinar ima redakciju, Večernji list, koja ga za njegov rad i plaća,

drugo, jedne tužiti zbog uzimanja tekstova koji su intelektualno vlasništvo autora, a drugima gledati kroz prste, također je nespojivo s novinarskom etikom,

treće, ovakva praksa je nehumana jer novinar postaje bez svoje volje, intelektualna posvuduša, čiji se tekstovi pojavljuju na dva, tri, pet medija, što stvara krivu sliku i o autoru i o sadržaju,

četvrto, na žalost, većina onih koji preuzimaju tekstove s potpisom ili bez njega, nije uopće registrirana kod Vijeća za tisak i online medije FBiH, pa tako ispada da novinar, u ovom slučaju moja malenkost, radi na crno itd.

Molim vas oslobodite me te prakse! 

Želim vam uspjeh u radu, možete se obratiti za pomoć, ali bez preuzimanja sadržaja. Tekstove do daljnjeg može shodno poslovnom dogovoru preuzeti samo čapljinski Đaka city i moja bivša kuća Radiopostaja Čapljina!

Ovo upozorenje vrijedi od 17. lipnja/juna 2024. godine, točno u podne. U slučaju povrede mojih prava znate što slijedi - pravni postupak, a ono što kao novinar pišem, čitatelji mogu naći na portalu Večernjeg lista, www.vecernji.ba  ili na blogu ercegovinausliciirijeci