Ljubinjci ne posustaju: Polje obrađeno, a obrađuju i pola Hercegovine

 

Sve pod konac, Ljubinjsko polje rodno mada nema "žive" vode

  Pričao je polovicom prošlog desetljeća na jednom skupu novinarske branše na Vlašiću kolega Dragiša Sikimić jedan od pokretača regionalnog istočno-hercegovačkog Internet magazina „Moja Hercegovina“, da je na nekoj prigodnoj svečanosti ljubinjski načelnik iznio za ovo doba frapantan podatak da su u Ljubinjskom polju od 1008 parcela obrađene 1003, odnosno da ih je samo pet te godine ostalo neobrađenih! Bio je to odgovor kolege na upit o nevjerojatnoj kultiviranosti tog bezvodnog polja s čime se u zapadnoj Hercegovini može mjeriti samo nešto manje Vojnićko polje.

   Bilo je to vrijeme kada se Ljubinjsko polje s dvotračne prometnice široke pet metara nije moglo valjano osmotriti, nakon što je prije dvije godine obavljena rekonstrukcija dijela prometnice Ljubinje – Stolac, kultivirano polje se može lijepo pogledati s dva svojevrsna odmorišta. Na prvi pogled dojam je da se u proteklih desetak godina što se kultiviranosti polja tiče, ništa nije promijenilo. Može se uočiti da se polje i dalje intenzivno obrađuje. Uz to Ljubinjci su rado viđeni radnici u dolini Neretve i zapadnoj Hercegovini gdje ih angažiraju povrtlari na sadnji i vađenju krumpira, vinogradari za rezidbu,  pljevidbu i berbu vinograda, maslinari u berbi…, a iste poslove rade i u Popovu polju.

Katolička crkvica u Ljubinju

   Poljoprivrednici iz zapadne Hercegovine posebno ističu podatak da su žene iz općine Ljubinje u obavljanju poljskih radova spretne i jako vrijedne. Zaključak bi bio da taj narod obrađujući svoje polje nije izgubio radne navike, što je u poljoprivredi najznačajnije, jer ako imaš radne navike brzo ćeš savladati svaki posao. Nekada su Ljubinjci bili veliki proizvođači duhana, danas je to svedeno na minimum, međutim uz uzgoj stoke, postali su za Hercegovinu, veliki proizvođači bijelog i crvenog luka, krumpira, meda, suhog mesa kojeg trže na štandovima uz prometnicu Trebinje – Stolac ili na čapljinskoj veletržnici.

   Na kraju još jedna zanimljivost vezana za Ljubinje i Ljubinjce koja bi se mogla uvrstiti u rubriku – vjerovali ili ne. Ljubinjski kažu da je Đuro Turanjanin bio najpoznatiji i najuspješniji hercegovački zmijar! Govorilo se da je za potrebe Imunološkog zavoda u Zagrebu, zbog vađenja seruma, u svojoj karijeri ulovio 16.000 zmija, navodno mu je prosjek bio 600 zmija po sezoni! Nisu to bile bilo koje zmije nego otrovnice – šarka i poskok. Na žalost, kako rekoše, Đuro je tragično nastradao u požaru, u rodnom selu Vođani 2014. godine.

Tekst i foto: Dušan Musa

Slika govori više od tisuću riječi

Što da kažem, ove prizore treba povremeno pustiti da se vidi kako i od čega ljudi žive, istina je samo jedna - da nije Ljubinjki i Ljubinjaca, trećina Hercegovine bi stala - nema tko raditi!